Ljudske ljuske – Prikaz romana „Ne daj mi nikada da odem“

Šta  razlkuje ljude od zvijeri i postoji li jasna linija razgraničenja između te dvije kategorije? Ukoliko su to razum, moral i etika, pravda ili empatija, praksa savremenog društva pokazuje da je pomenuta linija mnogo tanja nego što se čini. Uloga nauke u svakodnevnici čovjeka se drastično mijenja iz dana u dan, te ona sve više postaje političko sredstvo koje naginje trci za profitom umjesto poboljšanju kvaliteta življenja. Promjene dosežu i onu poremećenu krajnost u kojoj sve ima cijenu, uključujući i ljudski život. Tema o kojoj se još uvijek ćuti, a njene činjenice ostaju skrivene u teorijama zavjere je kloniranje ljudske vrste, vječiti tabu kojem se većina ljudi protivi, ali se ništa značajno ne poduzima u cilju njegovog sprečavanja. Jedan od onih koji šire svijest o prećutanom je britanski pisac japanskog porijekla, Kazuo Išiguro, ujedno i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2017.godine.

Roman „Ne daj mi nikada da odem“ koji je svrstan na listu najboljih knjiga američkog magazina Time i koji je, po svom objavljivanju, postao kandidat za brojne književne nagrade, okarakterisan je kao distopijsko, naučno-fantastično prozno djelo, iako djelimično odstupa od navedenog žanra. Knjiga neprimjetno provlači nit zloupotrebe naučnih dostignuća zarad produženja vrste privilegovanog soja društva, ali njegova priča nije bazirana na detaljnim distopijskim opisima koji odlikuju knjige poput Orelove „1984“ ili Hakslijevog „Vrlog novog svijeta“. Naprotiv, poznati horor autor Ramsey Campbell smatra da je užas ovog romana upravo u tome što je on nevidljiv u naraciji. Išiguro u svojim djelima zauzima perspektivu manjine i stavlja se u kožu onih koji su većini društva nevidljivi. U ovom slučaju, likovi romana su proizvod kloniranja i provode vijek svjesni svrhe svoga  postojanja. Roman „Ne daj mi nikada da odem“ nije roman radnje, nego roman psihologije, emocija i razmišljanja, te zahtijeva strpljenje i dobrog slušaoca, odnosno čitaoca. Dok su mnoga druga distopijska djela isprepletena mrežom kompleksnih zapleta, stil pisanja romana „Ne daj mi nikada da odem“ je prilično jednostavan i bez pretjerano uzbudljivih događaja ili vrhunaca. Baš poput njegovih likova stvorenih da prate unaprijed utvrđenu šemu. 

Narator i ujedno lik romana je 31-ogodišnja Keti koja kroz sjećanja govori o grupi djece iz internata Hailšam, koja su na ovaj svijet došla vještačkim putem zarad doniranja organa i liječenja bolesti ljudske vrste. Radnja je smještena u izmišljene devedesete godine, kada su medicinska otkrića konačno omogućila ispunjenje čovjekove želje za produženjem života. Odrastanjem u strogom odgoju, djeca Hailšama od ranog doba postaju svjesna koliko se razlikuju od ostalih; oni su pasivni i pomireni sa sudbinom. U prvih nekoliko stranica postavlja se pitanje zašto se od bića sa već unaprijed određenim tokom života zahtijeva bavljenje umjetnošću i stvaralaštvom, dok upravo odgovor na ovo pitanje čini priču uznemirujućom i krajnje pesimističnom. 

Ono što Išiguro čini svojim distopijskim romanom je implicitno postavljanje moralne dileme. Dok je s jedne strane nauka znatno uznapredovala u liječenju bolesti kao što je rak, sa druge strane krši etiku stvarajući čovjekolika bića koja ne samo što razvijaju svijest i složene mentalne funkcije, nego i kao svi ljudi ispoljavaju emocije, strahove i nade, maštanja i očekivanja. Ovo je knjiga o bolu i agoniji, fiziškoj i psihičkoj. Knjiga o ličnim doživljajima ograničenih i osakaćenih života i svijetu u kojem se humanost pretapa u zvjerstvo, a profit prodaje sve, čak i dušu. Tužno i teško, ali svakako jedno dobro napisano djelo vrijedno pažnje i čitanja, sa izvanredno razrađenim filozofskim i etičkim pitanjima. 

Autorka: Željka Vračević

Related posts

Leave a Comment