Poezija: Dijaspora, još jednom

Za treptaj prije,
promaha je stigla na ručak kroz vrata širom raskriljena za njih.
Pendžeri su zaškripali poput kostiju predaka davno zagrnutih crnicom.

Bili smo uštificani, spremni za inspekcije i korekcije.
Pristojni – poput naklona.
Falilo je još samo potkovano jaje.

Bezuspješno smo pokušavali načeti teme, nekada zbližavajuće.
Jaz se činio puno veći od širine kuhinjskog stola.
Sledila nas je kakvoća života na kakav su svikli –
rastopila ih je srdačnost sa kakvom smo ih prigrlili.

Rasijanje je pokušalo da se bezbolno uglavi u davno napušteno tlo.
Nije se primilo.
Sanjalo je Maticu, a hodalo po mrtvaji.

Bilo je do naših svjetonazora.
Zasvagda smo se podijelili, usprkos vještački izazvanom žamoru.
U nemogućnosti da razumijemo svoj jezik, žvakali smo onaj goveđi, kuhani.

Na stolu je sve bilo domaće.
Samo ljudi oko njega – stranci.

Autor: Omer Ć. Ibrahimagić

Foto: Pinterest

Related posts

Leave a Comment