Recenzija knjige poezije „Nevidljivi oblici“ Elizabete Dončevske Lušin na makedonskom jeziku

SITE METAMORFOZI NA EROSOT
(Kon knigata poezija „Nevidlivi oblici“ od Elizabeta Dončevska – Lušin)

„Nevidlivi oblici“ e naslovot prvoto poetsko ostvaruvanje od poetesata Elizabeta Dončevska – Lušin. Stanuva zbor za avangardna erotska poezija iskomponirana od 22 poemi koi se raspredeleni vo tri poetski ciklusi: Oltari, Bezvremie i Nevidena lesnotija na zaminuvanjeto. Ciklusite sledstveno sami po sebe pretstavuvaat: uvertira, kulminacija do konečna eksplozija na ženskoto bitie sfateno kako erotsko – feministički simbol par excellence.

„Nevidlivi oblici“ može da se tolkuva i kako poetska kniga – erotski fakt, so koj ne samo što vo celost se utvrduva razuzdanata priroda na strasta, tuku i se vozvišuva ljubovta sfatena kako metamorfoza na erotskoto suštestvuvanje i edinstveno budenje na site čovečki setila.

Poetesata ima hedonističko – sudbinski odnos so pesnata. Od nejzinata poetika na slobodata niknuvaat rasadnici na kopnežot, ljubovta i strasta koi od stih vo stih triumfiraat nad vremeto bez dno. Taa proročki kako ženski poetski mag frla rakavica vo liceto na erosot i ottamu gi poroduva oblicite na site ogneni želbi što go opsednuvaat čovečkoto bitie. Materijalnata strana na erosot se otelotvoruva vo „poetski“ nevidliv oblik što zboruva glasno so proročkiot jazik na ognenata ljubov kako edinstvena suština, kako najsilna vistina.

Poetesata od početokot, od prvata poznata svetlina ja osoznala ontologijata na sopstvenoto bitie i pričinite za site posledici vo koi ќe gori i sogoruva, ќe mori i opstojuva.

„Sinoќa se setiv na moeto raѓanje…
A ќe go zaboravev,
da ne bev gi slušnala narečnicite…

Nivnite glasovi,
nit maški, nit ženski
kolnea….

-Ќe kopnee!
Kopneži ќe ja morat
i strasti ќe ja gorat.
Iljadnici morinja vo dušata
ќe i se prelevaat!
Vetrišta ќe ja krevaat
I viulici ќe ja nosat!“

Vo prviot ciklus „Oltari“, Dončevska – Lušin, ni dava izvesno subjektivno tolkuvanje i vrednuvanje na sebstvoto, preku oblikuvanje na prirodnite linii na dušata na poetot.
Poetesata agresivno mu pristapuva na svojot „sparing partner“ so koj mu se nasladuva na zaedničkoto postoenje, nasproti zamisleniot oltar što zakanuvački gleda i nemo posmatra. Taa živee vo segašnoto vreme vo delot od migot što bavno izumira i ja priznava samo svojata strast, vistina, glad i žed.

„Namesto na oltar,
na postela da me legnuvaš.
Vremetekot od teloto mi,
so vrela pot da go sopiraš!

A sveќite, zapali gi- pod kožata mi!
I slikite, iskrši gi
i MENE
vrami me nekade
vo mesoto ti!“

Vo vtoriot ciklus „Bezvremie“ poezijata dobiva dimenzija na navraќanje i begstvo, talkanje i strahuvanje, pred muzata pred večnata inspitacija što e pričina za postoenje. Poetesata go doživuva stravot kako plima na ljubovniot zanes, kako oseka na sѐ ona što bilo!

„Go sokriv pod beskrajnoto nebo
Tvoeto golo telo,..
Tvojata mazna ispotena koža
ja sokriv pod mojata!
Nikoj da ne useti kako ljubiš,
kako miluvaš ..
Nikoj da ne vidi kako
se smeeš – gledajќi me..NIKOJ!“

Vo tretiot ciklus „Nevidena lesnotija na zaminuvanjeto“ doaѓame do konečno budenje i nazdravuvanje na životot so peharot na ludosta. Poetesata e mudra i povtorno se raѓa od pepelta što nekogaš ogan bila.

„Za što da nazdravime?
Neznam za tebe…

Ama jas glasno – ušte na samiot početok- ќe nazdravam, – za krajot!
A tivko- vo mene- ќe ja krenam čašata za razuzdanata strast
koja gi polni soništata vo osamenata, bela postela…“

Ovie tri poetski ciklusi ja definiraat konečnata zamisla na poetesata obedineta pod naslovot na Nevidliviot oblik, što pretstavuva samo oksimoron na sѐ ona što e vidlivo, glasno i seznajno, na sѐ ona što e apsolutna vistina i veќno talkanje, na sѐ ona što e vredno za opevanje i koopnenje!

Elizabeta Dončevska – Lušin e poet koj ja zažaruva hartijata pred seopštata ramnodušnost na postoenjeto. Nejzinata poetika e oslobodena od bezpolezni frazi i prenaglasuvanja, od kič i iluzija, taa e napišana za filozofski da se pronikne vo nea i razotkrie dušata na poetot, a na toj način da se prodre i vo samiot sebe si, do najdlabokite kopneži na čovečkiot um.

Vo ovaa kniga na nedvosmislen način se sudiraat apolonskiot i dioniziskiot princip, harmonijata nasproti vozvišenosta, redot nasproti opijanetosta, vozdržanosta nasproti želbata. Poetesata go živee dioniziskoto so sekoj akord što odeknuva vo ovaa kniga. Taa ne pregovara, tuku se parniči, taa ne se dogovara, tuku se nasladuva. Kako što i pišuva Niče vo „Raѓanje na tragedijata“:
dioniziskata umetnost saka da nѐ ubedi vo večnata naslada na postoenjeto.

Dončevska – Lušin go sveduva i preveduva dioniziskoto vo onaa izvorna esencijalna forma, prilagodeno poetski na vremeto vo koe bitisuva, stavajќi poetski pečat vo biblijata na erosot. Oti erosot ima bezbroj nevidlivi oblici što doprva odnovo ќe se otkrivaat ili sozdavaat, pa knigata za erosot može da bide samo poetska „biblija“ pišuvana od neznajni i znajni avtori.

„I pod tušot ќe ti dojdam!
Cigara ќe si zapalam
i očila ќe si stavam
da ne oslepeam od
kapkite voda na tvojata vrela koža!“

Taa se identifikuva, kažano so zborovite na Niče: so neizmernoto prazadovolstvo što postoime i koga vo dioniziskiot zanes ja nasetuvame nerazorlivosta i večnosta na taa naslada.

Iako poezijata što stoi pred nas se odlikuva so precizen stih i koncizna poetska struktura oslobodena od odvišna naracaija, mnogu lesno pesnite ќe možat da se doživuvaat i kako mini poetski raskazi, bidejќi sekoja od niv sodrži izgradena prikazna, dijalog, pričina, posledica i prozaično dejstvo. Ova samo go obogatuva zamisleniot poetski koncept na Dončevska – Lušin, kako nevidliv oblik, što silno ќe ja oblikuva, vozdignuva i nadraznuva mislata čitatelska.

Autor: Nikola Ilijovski

Related posts