Književnost kao način postojanja

Na ulasku u dvoranu već ugledah svetla. Nova godina se nije ni bližila, no, toliko ih je bilo da je bljesak mogao (ili trebalo) svakoga da zaslepi. Ulazim. Penjem se stepenicama po mekom, ni manje ni više, crvenom tepihu: čovek bi pomislio da se nalazi u kakvoj raskošnoj palati rokokoa. Kada je prvi utisak takav, znate, postoje dve mogućnosti: ili je svaki detalj važan poput onoga što će uslediti, ili je sve privid, maska onoga što bi trebalo da ubedi, a čiji su temelji poljuljani. O čemu se radilo, kao da sam bila svesna, no, u tom trenutku sam odbijala da prihvatim. Otvaraju mi vrata, uzimaju kaput, a jedan zadužen za prijem, prati me do mesta, tog počasnog mesta. Zamislite, pozlaćene fotelje: kako spolja, tako i iznutra vladala je krajnje uznemirujuća atmosfera, na granici sa kičom. No, prihvatam sve, kako bih čula ono o čemu će biti reči. Izlazi dotični. Nikada ne sudim na osnovu prvog utiska, no, zaustaviću se na opisu njegove spoljašnjosti, kako je samo sekund dovoljan da bi se razaznalo o kakvom soju je reč, znate, to je tipski, nema tu ničeg novog. Osmeh od zuba do zuba koji je isticao biserne, ili da bih bolje dočarala, keramičke zube. Stilizovano odelo, čuveni londonski kroj, svetlucava dugmad za manžetne i, naravno, igla za kravatu iz istog seta. Bez premca, na prvi pogled. No, obično je upravo ,,prvi pogled“ zaslužan za sva ostala razočaranja. Zahvalio se svima na prisustvu i počeo da govori ustaljene fraze, koje, kao da prepisuju jedni od drugih, ti ljudi na visokim funkcijama, takmičeći se ko će izgledati više produhovljeno.

„Počinjem, o nama teškom pitanju, ali pronašli smo rešenje koje će svima odgovarati, i verujte nam, mislili smo o svakom pojednicu“. Zaista nisam mogla da slušam ovako pompezni uvod, te sam se na sekund isključila. No, govornik je veoma brzo prešao na suštinu, koja mi je oduzela dah, poput suvog, ravničarskog vetra, koji nosi sve sa sobom: „Književnost, nažalost, ne služi ničemu u modernom svetu, Bog nam je svedok“, reče, zabrinuto, kako, ipak, saoseća sa nama. Misli su se nizale jedna za drugom i nije bilo moguće zaustaviti taj tok koji je poput reke svakim talasom donosio nešto novo. Isprva, instinktivno pomislih – glupost, samo još jedno oličenje nepotizma u društvenim krugovima. I ponovo, preplavljena mislima, prestadoh da slušam šta je dalje govorio, pitajući se zašto sam uopšte na tom mestu, zašto se kažnjavam, zašto ne izađem i okončam agoniju, koja je samo rasla zajedno sa argumentima protiv pomenute tvrdnje. Bes je počeo da mi obuzima svaku poru: poriv da buntovno izađem iz sale, ili da mu pred masom odgovorim je ključao. Međutim, nije to bio bes sujete kojoj je trebao okidač, već bes nad užasom pred kojim sam se našla. Znate, nije najgore kada neko ne razume težinu svojih reči, već kada te iste reči koristi kao dokaz svoje empatije. Ovde se vraćamo na početnu tezu: već gotovo četrdeset vekova čovek ima potrebu da zabeleži misao, potrebu za lepom rečju, da je čuje i upamti, da je prenosi što mu podsvesno donosi suštinsko zadovoljstvo koje je jedino svojstveno znanju. Krenućemo od najbližeg ovom čoveku. Da li bismo imali predstavu o uređenju države da u antici nisu zabeležene misli filozofa? Možda bi civilizacija krenula u potpuno drugačijem smeru, ali definitivno ne bi bila ovakva. Možda, poštovani, ne bi ni postojala funkcija koju ne obavljate, a, kojom se tako dičite i ponosite.

Nastavljam, o još intrigantnijem pitanju, pitanju religije- šta je Biblija do književnog dela, zapisanih reči, i to reči na koje se olako pozivate, ne poštujući, suštinski, nijednu. Da nastavim, da li želite? Zamišljam kako reči same izlaze, ostavljajući toliko vremena za pokoji uzdah. Samo oprezno, zalazimo u možda nepojmljivu tematiku za takvog velikana, ali Vaš nivo empatije će nesumnjivo i ovde biti na vrhuncu zadatka. Da li bi bilo kritičke svesti? Možda sam Vas ipak precenila. Mislena bića, da, to smo svi, a u kakvu kategorizaciju biste sebe svrstali, poštovani? Ima li ikoje misli, da ne zalazim u intimu, pa da preteram detaljisanjem kvaliteta te misli, u Vašoj glavi? Ako je ima, zasigurno Vam je pesmitična tematika dosadna, kao i svekolika književnost. Sivilo, anarhija, pobogu, pa nećemo o negativnim temama, sve je dobro, je li tako? Jeste, poštovani, u Vašoj glavi, jeste. Zato me je bes i prošao. Sada ništa, do sažaljenja ne osećam prema Vama. A možda je to i prirodna selekcija, ako bih se elitistički postavila, no, znate li da je i to opisano rečima? Veoma je poznato da u početku beše reč, nigde ne stoji, u početku beše novac, osim, po svemu sudeći, u Vašoj svesti i svesti Vama sličnima. Možda je svest ipak prevelika reč, ona sa sobom donosi rasuđivanje, što je ključna distinkcija između ljudi i ostalih bića, a vi ste ipak čovek, doduše, reklo bi se samo po obličju. I sada Vi pokušavate da okarakterišete književnost bespotrebnom, koristeći sopstveni uticaj, i poslušaće Vas masa, znate, to je suštinska tragedija čovečanstva ogrezlog u jad sadašnjice. Naime, razum donosi i odgovornost, a to je teško breme. O, kako je samo lako ne misliti i pustiti „pametnije“ da vode svoje pristalice. Završiću svoje izlaganje: Književnost, poštovani, potrebna je modernom društvu koliko i hleb. Da ste malo više čitali, ne samo da biste je okarakterisali kao načinom postojanja, već bi Vam bila jednaka postojanju: iskonska odlika misli, čovečnosti, osećanja, samog života. No, izbor je na svakome od nas- postojati, dakle, živeti ili preživeti. Zatvorite usta, ne priliči Vam, imala bih još toga da dodam, no, bojim se, umoriću cenjenu glavu.

U trenu se vratih na mesto u kojem bejah zakopana – izjava o korekcijama, postala je sada, i, zvanično, dekret o ukidanju lektire, koji je ukratko saopštio, a potom, prešao na važnija pitanja. Ipak je vreme novac, šteta je da čitava dekoracija propadne. U istom trenutku, kao po dogovoru, kao da je svako od nas osetio ljudsku potrebu da stane na put ovakvoj odluci, mi, književnici, napustili smo salu. Postali smo jedna duša, duša koja vođena onim, nama svetim, ne dozvoljava kapitalizmu da je dotuče, duša koja oseća uzvišenost biti nad formom. Univerzalnost književnosti je pokorila svaku prepreku odvajkada, pokorila ju je i sada. Zamislite, uprljali smo crveni tepih svojim razvratničkim podvigom. Zamislite, sijali smo poput zvezda, a veštačka svetla od nas su oslepela. Nisu nas oslepela.

Autorka: Anđela Stanisavljević

Related posts