Bašta neposlušnih: O filmu Mine Đukić

Ako se nešto sa sigurnošću može reći za debitantsko ostvarenje Mine Đukić, to je da predstavlja izuzetak od pravila. Uz retke izuzetke, srpski film poslednjih decenija obeležen je dvema  dominantnim strujama: prva je uvek živahna komercijalna akciono-sentimentalističko-komedijaška produkcija, dok druga, na ovaj ili onaj način, predstavlja tematiziranje srpske političke realnosti, u koju spada razračunavanje sa bolnom ratnom prošlošću i seciranje iskustva tranzicije. Neposlušni tako, u punom smislu svog naslova upućuju odlučno „Ne!” postojećim, već toliko puta viđenim, tematskim kompleksima. Poput biljke koja je, nekim čudom, uspela da izraste iz pukotina na trotoaru, film Mine Đukić uspeo je da zauzme samosvojno mesto u srpskoj kinematografiji.

Između road-movie-a i filma atmosfere, Neposlušni su u svom najboljem izdanju ostvarenje jednog ubedljivog i svežeg filmskog jezika, koji ne beži ni od svakodnevice ni od lirike na platnu. Ali svakodnevica Neposlušnih nije prokazana, već predstavlja neočekivani rezervoar lepote, koji biva osvetljen kroz ljubavnu priču. A ljubavna priča, opet, opstojava kao pribežište za plime i oseke nostalgije. Gledajući neposlušnosti dvadesetčetvorogodišnjih Leni (Hana Selimović) i Lazara (Mladen Sovilj), saučestvujemo u njihovom nemirenju, čeznući za svim onim sećanjima koja nismo ni mogli da imamo. Nostalgija se još jedanput potvrđuje u svojoj paradoksalnoj prirodi – kao nešto što se uvek tiče više sadašnjosti, nego prošlosti – a domaštana iskustva postaju presudnija od dokumentarnog.

Ne pretendujući na osvajanje arhetipskog, Neposlušni svoje vrline crpe iz nedorečenosti, zagrcnutih i nagoveštenih priča. Namesto dijaloga u prvom planu su prizori, jer vizuelno uokviruje ono što je nesaopštivo, rečima nedostupno – odnos dva bića daje životu novu, intenzivniju i oneobičenu meru. Upravo zato što nedostaje razrađena dramaturška struktura, svet Neposlušnih uspeva da dopre tamo gde je malo koji srpski film uspeo. Ispod raskošne vizuelne fasade, koja nekome može oživeti sećanje na Kišove enterijere, a nekoga može podsetiti na lirske pejzaže Terensa Malika ili Puriše Đorđevića, krije se neočekivano promišljena kompozicija. Mina Đukić za ključne formativne tačke filma koristi obrede prelaza – od sahrane s početka, na kojoj protagonisti ostvaruju kontakt, preko povorke maskara, sve do upečatljive scene upada na svadbu. Svaki događaj predstavlja nagoveštaj skretanja filmske atmosfere, ali upućuje na ključno svojstvo filma, koja je u biti obreda prelaza – a to je liminarnost. Međustanje je presudno za odnos Leni i Lazara – od njihovog susreta, preko igre, do rastanka. Igra kao iskaz neposlušnosti jeste stav prepuštanja nemirenju, koje je vrednost ne u odnosu na ono što donosi, već samo po sebi. Odvojeni iz svog prostora sreće, sredine svog detinjstva, Leni i Lazar se privremeno vraćaju u njega – potvrđuju se u povratku na nekadašnje vreme. Tako ljubavni odnos prevazilazi sam sebe i postaje osnova za kolektivno putovanje, koje ima i svog vodiča – Minju Subotu. 

Korišćenje naratora u filmu, deluje kao anahrono rešenje, međutim, ovde ono ima poseban značaj. Treba najpre istaći ono što je lokalno – Minja Subota je neko uz koga su generacije stasavale i jedan od onih retkih javnih figura koje su istrajavale u pravljenju kvalitetnih sadržaja za decu. On, dakle, sam po sebi predstavlja simbol – medijatora minulog vremena. Ipak, to je samo donekle tačno. Informacije koje nam upućuje nisu presudne za status likova, ali daju filmu jednu gotovo autoironičnu, pomalo i snoliku igrivost. Tako je Minja Subota domaćin pejzaža nostalgije. A ono što je još dalekosežnije od njegovih monoloških deonica, jeste možda i najbolji soundtrack u novijem srpskom filmu – pesme snimljene šezdesetih godina koje kao da su čekale decenije samo da budu uprizorene na filmu. Bez mnogih svojih segemenata, ovaj film bi mogao da funkcioniše, ali ne i bez muzike.

I nije samo fascinantan muzički izbor filma, već i dizajn zvuka, oličen u pravoj akustičkoj lukavosti. Naime, okolni zvuci neretko prevladavaju govor junaka, te su gledaoci u nedoumici da li je posredi nekakav tehnički problem. Ovo rešenje, međutim, potvrđuje autonomiju filmske umetnosti, pokazujući kako može da dočara ono što je drugim umetnostima nedostupno. Naprezajući se da čujemo ono što se ne može čuti, mi upravo čujemo ono što treba – jer ključna su unutrašnja stanja likova, prelivena na prirodu, a ne ono što saopštavaju. Čini se da se Leni i Lazar najbolje sporazumevaju ne pričajući, ili posredstvom onomatopeja – Misisipija, cijukanja i lova na svetlo.

I na kraju, vredi spomenuti da film Mine Đukić nije samonikli fenomen. U filmu Tilva Roš Nikole Ležaića, koji je svoju premijeru imao četiri godine pre Neposlušnih, prepoznaje se sličan vizuelni manir, pa ne čudi da je Ležaić kao producent učestvovao u radu na filmu Mine Đukić. Još jedan izvanredan film sa kojim bi Neposlušni mogli komunicirati, kako vizuelno, tako i idejno, jeste Kratak izlet Igora Bezinovića, rađen po čuvenom romanu Antuna Šoljana. Budući da su sva tri spomenuta filma debitantska ostvarenja, nadam se da ćemo u budućnosti imati prilike da gledamo još mnogo izuzetnih dela. 

Autor: Uroš Đurković

Foto: Wikipedia

Related posts