Ništa bez žice

Hteli to da priznamo ili ne, bili javne ili one druge, ličnosti iz(a) senke, manje važne i isturene, novinarska profesija nas kad-tad okrzne, bilo putem onih koji redovno profesionalno pišu, i u našem okruženju dišu, ili ličnim doprinosom u nekom periodu života, te nije čudo da pamtimo imena u toj branši, neka odlično, neka tek pri asocijaciji na neki događaj ili objavljeni članak koji je privukao pažnju. Naravno, nije svaki potpisnik teksta za skladištenje u podrume moždanih vijuga, ali neka imena se pamte i prisutna su u po’ dana i po’ noći. Takvima je jezik razumljiv, misao čista, nezakukuljena i nezamumuljena nepotrebnim dodacima i umrljana neprimerenim dnevno-političkim primesama koje već sutra neće novim generacijama ništa značiti, kad trenutak prođe. Niti će ih razumeti, niti će im se vraćati.

U današnjoj ostrašćenosti po različitim osnovama, u atmosferi polarizacija, lični afiniteti se apostrofiraju još jače. Svako staje, nemislećem isto, na žulj i na njemu se vrpolji ne bi li bolelo što više. Ne stajući na stranu „čoporaˮ apriori, izdvajam situacije, knjige, ljude, vreme… po sopstvenom nahođenju, onako kako s moje tačke gledišta zaslužuju svojim radom. Da li su oni apolitični, verski opredeljeni ovako ili onako, u bračnoj vezi, sugrađani… ne uzimam u obzir kada je u fokusu reč, činjenica, pravovremena vest, otkriće, zaključak s pedigreom…

Dovesti pravdu na pijedestal glavna je polazišna stavka novinarskog slova. Koliko je ko vešt pritom da to objavi koncizno, a verodojstono i prijemčivo za uši, ušini da su neki više, neki manje cenjeni u branši. Stati na stranu pravde, gde god ona bila, i kakvi god duvali vetrovi, ne sme biti opasna stvar. Naprotiv, mora se poštovati. A svako bira svoje favorite, kao što po ukusu bira odeću, obuću, prijatelja, lekara, ljubimca. Nema egzaktnih pokazatelja na koje se možete stoprocentno osloniti, čak i raspoloženje može da utiče na trenutni odabir, ili nedavno pročitano dobro napisano štivo, koje se više od drugih dojmilo.

A preporuka? No, ono što ostaje kao trajna vrednost u nečijem sećanju i pamćenju su oni za koje nisu potrebne poštapalice da ih prizovemo u misli. Bili oni vrh, ili ni blizu njega, u svom poslu, vama ostaju dragi i kad nestanu sa vidnog polja. Ne treba vam istorijska distanca kao potvrda, niti količina priznanja, prihvatili ste ih, i poštujete ih. Drugi gledaju svojim očima; nećete se složiti. Neka. Vaši favoriti ostaju vaši zvog toga što im ne mogu osporiti znanje, bilo to dokumentovanim obrazovanjem potkrepljeno ili ne, svejedno je. Koliko ko može da izgovori iz glave, a da gađa u metu, koliko ima šarma da se dopunjava, svet saznanja osvaja, poštovanje prema sagovorniku iskazuje, razlikuje ga od drugih, sličnih, ili manje sličnih njemu.

Dragan Babić, Oto Filip, Petar Lazović, Goran Milić… gromade kojima se odmerenim pristupom mojim favoritima približavaju Branko Sranković i Oliver Jakšić. Biranje sijaseta tema razgovora njihova je prednost nad drugima. Duška Jovanić je bila i ostala svoja. Alal vera. Dragana Sotirovski ima petlju da se pojavi u svakoj situaciji. Lepo ih je obe i videti, i slušati/čitati.

Oni koji baštine pismenost, i veštinu u komunikaciji treba da je iskazuju na svakom koraku i treba im, kao takvima, dužno skidati kapu jer njihova moć nije svima svojstvena što zbog manjka samopouzdanja, kadgod kućnog vaspitanja, što zbog usporenijih misli i ne tako brzog donošenja zaključaka. Moramo imati alternativu, gledati i levo i desno, imati uvid u ono što radi pozicija, i ono što radi opozicija… Pogledi sa više strana doprinose da je neznanja kora tanja. Distribucija informacija mora imati stalni protok.

Medijski analitičari moraju biti svestrani jer otkrivanje istine i njeno prenošenje u etar ne biva uvek lako. Prepreke su brojne. Ko ne posustane, a da moralno ne poklekne, ima poštovanje. Nije dovoljno zainteresovati se za materiju, mora se ići i u širinu, i u dubinu, u primenjivost, pri tom imati brzinu. Ispoljavanje surovosti i zlosti ne pije vodu kod populacije koja želi mir da odašilje u svemir. Početničke greške se ispravljaju u hodu, nije samo loša vest ono što većinski prolazi. Sadržaj zahteva kvalitet. Kreativan, kvalitetan stručnjak sebe stavlja u drugi plan u odnosu na radni zadatak, bio on dug ili kratak. Manipulisanje prostorom slobode u mračne strane novinarstva odvode. Ko izađe iz žurnalističke klupe, ili je potomak vičnog novinskog maga, ne mora sam da bude uspešan u tom obimu. Ponavlja se to kao u svim sferama života. Sin najboljeg lekara nije nužno toliko dobar, režiserova ćerka ne doseže očeve visine, vrhunski frizer na svoje potomke ne uspeva da prenese umeće…

Rasklimati kulturu doživljavam kao dobre packe po turu. Slobodan pristup kritičkom izveštavanju je sedanje na poželjnu granu. Ako svi budemo korenje zalivali, grane će postati deblje, samim tim čvršće. Pred oči javnosti predočiti veći broj mogućnosti, dobronamerno je. Zaključni komentar sadrži srž stava od koga može, a ne mora da zaboli pravednička glava. Objektivnost je okidač, a i stil iznesenog. Stručnost i odgovornost ujedinjeni bivaju s merom pohvaljeni. Vitlanje osmesima i tapšanjima kad im vreme nije, nedopustivo je.

Odnosi ja tebi – ti meni sa popunjavanjem novinarskih rubrika poželjno nije. Svako zvono koje zvoni, drugačije svako čuje. I miris pokošene trave nekom prijatan, nekom neprijatan je, prodoran je. Poznavanje elektronskih tehnika, ne samo preporučljivo, već i neophodno je. Život brzacima teče: sad je bilo jutro, već veče protiče, u novi dan odmiče. Ko ima žice, shvatiće. Redakcija ili slobodno streljaštvo, pitanje je? Pobornici znanja, domet ne omeđavaju. Univerzalna škola za uspeh ne postoji, svako svoje favorite gaji. Jezičak na vagi kadgod oslabi, hrabrost u proceni – podbaci. Osobe koje drže do svog integriteta ne menjaju se po potrebi.

Novinarski priručnici tu ne pomažu. Stubove ličnosti usade mama i tata, nikom nije do toga da na njima vidi zalepljenog blata. Suvo nabrajanje podataka nema dobru cenu. Sa mnogih suvoparnih zbrajanja nisu skidali koprenu. Inteligencija i mera u novinarstvu je bitna sfera. Objektivnost i poštenje otvaraju širom vrata dometa. Nema te večernje škole koja onom ko dobre osobine ne poseduje, može da ih udene. Novinarski lov je kontinuirani izazov. Reagovanje putem pisanja i govora zna da postane i noćna mora, ali bez pokušaja, nema trajanja, nema odabira, ni podvučene crte u koju su oči javnosti, koja ne priznaje cenzuru, uprte. Plodnim novinarima upućena je čaša vina da berićetna bude spisalačka godina, da praksa talasa. Za ogoljenu istinu, živeli! Kako poštujete kućni red, poštujte i slobodarski duh novinarstva. Stres nije nužni okidač za bes. Svako polje interesovanja zastupljeno je.

Oni koji su svojim usavršavanjem i nesebičnim radom prokrčili put drugima da vedre i oblače ne zaslužuju zaborav. Za upravljanje emocijama svako svestan je zadužen sam. Za harmoniju sa sobom i drugima napor je neophodan. Osim fizičkih, i treninzi mozga potrebni su. Ostrašćenost nije pozitivna, ne sviramo svi u iste diple, tamburu, tikve, češalj… a u rešavanju gorućih pitanja nalazimo utočište. Ima uvek onih kojima privatna neozbiljna forma nadvlada duboko promišljajuću profesionalnu i opštem dobrom utisku o njima naudi. Navođenje imena nije neophodno. U šumi informacija svako nađe svoj mirišljavi cvet da ga omiriše ili koprivu koja će ga oprljiti, u doba, i u nedoba.

Autorka: Snežana Marko-Musinov

Related posts