Ljudi: Čekajući u redu

Pripadnici srednje generacije u ovoj zemlji pamte da su, ne tako davno, satima stajali u redu za vize. Oni koji su tad bili mladi (bez dece, posla i kredita) imali su silnu potrebu da na licu mesta dožive delove fantazije, koja se nahodila u knjigama, stripovima, filmovima i razbacanim fragmentima sećanja njihovih roditelja, onih koji su imali priliku da „vide svet“.

Nekima je obećanje provoda mirisalo na Amsterdam, drugima je bila privlačna (iako stereotipna) slika maglovitog Londona. Treći su, skromno zabacili udicu mnogo bliže, do Beča.

Pariz se visoko kotirao na listi želja.

Njujork je, bez izuzetka bio san urbane populacije.

Malo ko se, toko devedesetih, drznuo da razmišlja o dalekim i toplim morima. Mnogi su želeli da, barem zavire u izloge gradova u susednim državama, a da to, po mogućstvu, ne bude autobuska šverc tura po Bugarskoj.

Prirodne lepote Srbije, za mlade ljude, bez obaveza predstavljale su turistički prospekt daleke budućnosti. U svojoj zemlji planirali su da uživaju, jednog dana, kad budu imali decu, posao i kredite.

Izlazak izvan granica domovine bio je, međutim do krajnosti otežan, eventualno moguć samo kao put u jednom smeru. Sve kategorije aplikanata ili molilaca za vizu morale su da prođu rigoroznu proveru, tačnije, da pribave dokaze o namerama.

U praksi, to je značilo obezbeđivanje hrpe papira, plus, ozbiljan trud, uložen u lični marketing… Ništa nije smelo biti prepušteno slučaju, od izbora odevne kombinacije do usmenog nastupa. Ključna dilemma, tih dana, glasila je – kako ostaviti najbolji utisak?

Uputstava na zadatu temu, najčesće su se razmenjivala, stojeći u redu, pred nekom od zapadnih ambasada. Svi su se slagali da treba doći što bolje odeven, jer to sugeriše da vam je imovinski status dovoljno dobar, toliko da vas prepoznaju kao raspoloženog turistu, a ne kao potencijalnog ekonomskog azilanta.

Bilo je poželjno da nastupite pristojno, opušteno i samopouzdano. Po pitanju iskrenosti, mišljenja su bila podeljena. Kolega u redu tvrdio je da zna za primer devojke koja je, bez okolišanja rekla da želi da otputuje u inostranstvo, sa namerom da se što bolje uda. I, prošla je!

Drugi su smatrali da je iganje na kartu otvorenosti veliki rizik.

Ako iskreno kažete da vam je cilj usavršavanje jezika, sasvim je logično da će to biti shvaćeno kao jeftin izgovor, dok osoblje ambasade podozreva da, negde u potaji, vaš stric, ujak ili zavičajno udruženje kuju zaveru o zapošljavanju na crno.

Molba je odbijena. Rejected. Sorry!

Međutim, razočarenje zbog nepovoljnog ishoda sprečava vas, da u tom trenutku sagledate, tzv. širu sliku događaja. Kratka, petnaestominutna konverzacija sa sluzbenikom strane ambasade, ipak nije bila lišena svakog smisla. Paradoksalno, vi ste bili na svojevrsnom putovanju, od kraja dugačkog reda u dvoristu, do ulaznih vrata, tog predvorja vaše turističke destinacije iz snova, simbolički predstavljene kao prostor u koji stupate na stranu teritoriju.

Za većinu ljudi, čekanje u redu je svojevrsna vremenska rupa, dosadni interval između želje i njenog ostvarenja. Pažnja pojedinaca se tako, fokusira na očekivani cilj u budućnosti, ali što duže čekate, to je vraćanje u realnost sadašnjeg trenutka sve intenzivnije.

Prinuđeni ste da shvatite kako prazan hod, zaprao i ne postoji. Život se, već događa u onom komadu vremena, koji biste, najradije ignorisali.

Drugim rečima, velik deo vašeg života prošao je, dok ste se nadali da tek treba da počne, tačnije, dok ste stajali u nekom od redova.

Ruku na srce, nisu samo mladi ljudi (pripadnici sadašnje srednje generacije) ostarili sa osećajem da im je neko ukrao budućnost. I generacija njihovih roditelja i oni još stariji, doživeli su iskustvo čekanja u redu.

Moglo bi se reći da je čekanje, gotovo sudbinski usud, koji se, tajanstvenim spletom okolnosti prenosi, s kolena na koleno!

Mnogo pre gužvi u dvorištima stranih ambasada, postojale su gužve pred prodavnicama i benzinskim pumpama.

Nešto kasnije, stajalo se ispred domaćih banaka – u redu za povraćaj devizne štednje.

Nedugo zatim, u vreme inflacije ponovo su se zauzimale pozicije pred trgovinama sa prehrambenom robom, nakon novčane transakcije sa izabranim uličnim dilerom.

Kondicija čekanja, stečena tokom devedesetih, ispostavila se kao dragocen kapital i u narednim godinama – trebalo je preživeti dugačke redove za vađenje novog, biometrijskog pasoša, npr.

Snalažljivi pojedinci markirali bi polozaj već oko ponoći, sa pomoćnim rekvizitom u vidu stolice na rasklapanje i sa čvrstom namerom da preteknu konkurenciju, naivne građane koji su verovali da je redovima došao kraj.

Slična strategija primenjuje se i u okolnostima koje su, relativno nove na našim prostorima – u tržišnoj borbi za kupca, kome se nude fantastični popusti, tzv. sezonske akcije!

Valja zauzeti što bolje mesto u dugačkom redu ispred šoping centra, tamo gde, poređani u nizu, na ljudski stampedo čekaju plazma televizori, po upola nižoj ceni.

Osim pomenutih redova, koji su uslovljeni društvenim ili ekonomskim okolnostima, postoje i oni kojima ne znamo razlog, ali su konstanta u našim životima. U tolikoj meri, da su, već postali deo nac ionalnog folklora i amblem prepoznavanja kolektivnog mentaliteta.

Pogađate, reč je o čekanju ispred poštanskih šaltera, domova zdravlja i apoteka, plus stajanje u redu na kasi supermarketa – jedinoj koja je, tog dana u funkciji!

Ako se ovom spisku doda i svakodnevna borba za ulazak u autobuse Gradskog saobraćaja, onda je jasno da građanima ove zemlje čekanje ne predstavlja incident, već prirodno stanje stvari.

Malobrojni  još uvek pružaju otpor, u vidu glasne prepirke sa šalterskom službenicom ili sa radnikom obezbeđenja.

Manji broj ljudi, pomireno gunđa. Većina je, odavno oguglala.

Postoje, međutim i oni koji stoje u redu ležerno i relaksirano, moglo bi se reći, sa veseljem i  vedrinom na licu.

Njima se nigde ne zuri, zato su spremni da vas, srdačno propuste i da sa slučajnim sagovornikom proćaskaju na aktuelne dnevno-političke teme. Izgledaju kao ljudi koji imaju na raspolaganju sve vreme ovog sveta.

U pitanju su retki pojedinci koji su čekanje u redu pretvorili u lični prostor zadovoljstva, zabave i dobrog raspoloženja.

Iako se čini da nemaju pametnija posla, upravo su oni, instiktivno razumeli mudrost življenja u sadašnjem trenutku.

Ne daju se prevariti višedecenijskom pričom o lepoj budućnosti koja će stići jednog dana… brzim prugama ili podzemnom mrežom železnica ili trakama modernog auto-puta… nekad i negde, na kraju redova u kojima su sahranjene nade čitavih generacija.

Zato, oni koji vas familijarno, komšijski potapšu po ramenu ili vam ponude mesto igraju na kartu iskustva – znaju, da uprkos žurbi, nećete bog zna gde stići!

Zašto? Zato što se tamo, iza ćoška formirao novi red!

Udahnite dubolo, naoružajte se strpljenjem i …čekajte!

 

Autor: Jasna Jelisavčić

Related posts