Intervju: Mirela Bašić – Živim, osjećam i mislim književnost

U sklopu još jednog intervjua „Čupava Keleraba“ pripremila je razgovor sa pesnikinjom Mirelom Bašić. Razgovarali smo o različitim temama – na koji način je poezija oblikovala i uticala na Mirelin život, te o stanju na pesničkoj balkanskoj sceni. Takođe, bilo je reči i o pesničkim uzorima, kao i o umetnosti i njenom uticaju na stvarnost.

Uživajte u nastavku.

 

Sa koliko godina ste otkirli Vaš pesnički talenat i gde se sve možemo upoznati sa Vašom poezijom?

Kada je u pitanju poezija, a samim tim i svijet književnosti, moram priznati da sam oduvijek bila okružena ljudima koji su voljeli čitati i pisati, a posebno veliku ulogu u svemu tome je odigrao moj otac, koji također piše, ali dok je on više usmjeren ka satiri – piše aforizme, ja sam ipak razvila izuzetno jake emocije prema poeziji, ali uopće, slobodno mogu reći da živim, osjećam i mislim književnost. O toj ljubavi svakako svjedoči i činjenica da sam danas asistentica na Filozofskom fakultetu u Zenici na predmetima iz oblasti Književnost, u čemu istinski uživam, jer dijeliti ljubav prema književnosti sa svojim studentima je zasigurno posao mojih snova.

Što se tiče mojih izlazaka u javnost sa poezijom, iskrena da budem nikada nisam tome pridavala veliki značaj, niti sam po svaku cijenu željela da moje pjesme budu dostupne svima. Međutim, danas, kada je u pripremi moj pjesnički prvijenac, svakako se javila potreba da javnost upoznam sa mojim radom, a evo, tako je nastao i ovaj intervju. Objavila sam svoje pjesme u istaknutom  časopisu pjesničke prakse “Poezija” (Hrvatska), zatim u časopisima “Striptizum” (BiH), te “Afirmator” (Srbija). Učestvovala sam u velikom broju pjesničkih manifestacija, gdje sam imala priliku da čitam svoju poeziju, te sam bila članica poetske grupe “Euterpa poetes” i već kao studentica sam sa svojim kolegicama, pod vodstvom istaknute bosanskohercegovačke pjesnikinje Naide Mujkić, učestvovala u raznoraznim javnim čitanjima, što je bilo izuzetno zanimljivo.

Pored poezije objavljivala sam i kratke priče.

 

Koliko je pesnik/pisac danas vrednovan kao individua?

U današnjem vremenu smo svi svjesni prisutne hiperprodukcije. Mnogo je nas koji pišemo, mnogo je nas koji živimo književnost, koji pokušavamo da na neki sebi svojstven način mijenjamo svijet, negativnosti i izopačenosti u društvu. Mnogo nas je koji pokušavamo svojim djelima promijeniti nešto, ali postavlja se pitanje koliko to ustvari dopire do današnjih čitaoca. Kako istaknuti akademik i profesor Milivoj Solar ističe “književnost je danas pod terorom tržišta”. Ukoliko ne zadovoljite kriterijume današnjeg čitaoca, gdje se na naša djela gleda kao na robu koja imaju svoju tržišnu vrijednost, vi nećete biti “popularni”, nećete biti pjesnik o kojem svi mediji pišu. Mogu slobodno da kažem da je malo onih koji uspiju da dobiju neko priznanje od strane svoje okoline. Dovoljno vam govori podatak da većina mojih kolegica i kolega, koji pišu, priznanje za svoj rad najčešće dobiju van granica BiH, dok su im ovdje, uglavnom, sva vrata za eskponiranje svog književnoumjetničkog rada zatvorena. To, uistinu, zna da demotiviše mnoge da istraju u borbi za svojim mjestom pod zvijezdama.

Iskreno se nadam da će ova situacija vrlo brzo da se promijeni. Želim da budem optimistična u tom pogledu.

 

Kako vidite balkansku pesničku scenu, odnosno postoji li određena koherencija među regionima?

Svakako da postoji koherencija među regionima balkanske pjesničke scene. U prilog tome idu manifestacije koje se u širem okruženju održavaju u kontinuitetu i koje nude mladim pjesnicima mogućnost da se predstave balkanskoj pjesničkoj sceni, da razmjenjuju iskustva i svakako da razvijaju prijateljske odnose, koji u konačnici mogu rezultirati još produktivnijim stvaralačkim kreacijama.

 

Kakav je tematsko-motivski sklop Vaše poezije?

Volim da se poigravam pjesničkim svijetom. Uživam u preplitanju različitih igara poetike postmodernizma i nove osjećajnosti. Jako mi je teško odrediti neki svoj tematko-motivski sklop poezije, zato što kombiniram dosta toga. Poigravam se sa motivima iz književnosti, slikarstva, psihologije, nauke, poigravam se sa gotovo svakim aspektom života uvodeći ga u pjesnički svijet, a lirski subjekt, pri tome, u svakoj pjesmi kao da ima različit identitet.

U duhu poetike postmodernizma, kada nam je dozvoljena ars combinatoria volim da se poigravam sa identitetima, tekstovima, kontekstima, a moje pjesme dokazuju da više ne postoje čvrste granice između umjetničkih disciplina, književnih rodova i žanrova.  Tu su svakako i specifične pojave u proizvodnji pjesničkog svijeta: citatnost, mimezis, fraktalizacija, fragmentizacija, hipertekstualnost i slično. Uživam da komuniciram sa meni dragim pjesnicima putem svoje poezije. To mi jedino poezija omogućava.

Pored mnoštva poigravanja tu su i pjesme koje su socijalno angažirane, pjesme koje donose priču običnog malog čovjeka sa svim njegovim tegobama i radostima.

 

Da li je umetnost beg od svakodnevice ili suočavanje sa njom?

Pisanje je prvenstveno zadovoljavanje nekih ličnih pobuda. Smiraj duše. Način da iskažemo sebe. Papir za nas pjesnike postaje prostor kojim vladamo, gdje iskazujemo svoje osjećaje, svoju percepciju stvarnosti. Ali, neminovno je da u čitavom tom procesu pokušavamo animirati javnost, ukazati na određene anomalije društva, neke devijantne pojave, sa kojima želimo da se suočimo, da ih izmijenimo ili kritikujemo.

 

Na koji način Vaša poezija korespondira sa već postojećom pesničkom tradicijom?

Vidljivo je da se u svojim pjesmama povezujem sa nekim ranije poznatim likovima, komuniciram sa ranije poznatim književnim djelima, sa nekim poznatim književnicima, sa Frojdom, Jungom, sa slikarom Modiglianijem, sa drugim meni dragim pjesnicima. To su uglavnom djela i ličnosti, likovi koji su na mene ostavili veliki utisak, koji su moj duh obogatili svojim djelima. To je iskustvo koje pored vašeg životnog utječe na ono o čemu pišemo.

Ja također komuniciram i sa fizikom, psihologijom, matematikom, uvlačeći pri tome u književnost Život. Sve.

 

Mogu li umetnici, načelno kreativni ljudi, biti jedni od onih koji su u stanju da promene svet?

Danas je to jako teško. Spominjala sam koliko ljudi u svom užurbanom životnom kolopletu nemaju vremena da se posvete knjigama, osim onih koji to uistinu vole, a njih je nažalost jako malo. Na sve kreativne ljude danas se gleda kao na neke čudake, koji na sizifovski način, pokušavaju da dopru do nekoga, da izmijene nešto. Danas kada kažete da čitate, neki se nasmiju. To vam dovoljno govori o svijetu u kojem živimo. Uopće, kultura je jako zaspostavljena.

Velika imena su nekada napravila puteve i smjernice za sve one koji dolaze. Međutim, danas ni to nije dovoljno da bi se masa u nekoj mjeri promijenila, da bi se ta masa usmjerila ka nekom pozitivnom smjeru. Svi mi koji čitamo, dozvoljavamo mnoštvu Velikana (namjerno pišem V veliko) da nas kroz svoja djela mijenjaju, puštamo ih u svoje živote, učimo od njih, a to je svakako veliko bogatstvo. To je nešto što se voli, nešto što se osjeća i jako teško je objasniti tu ljubav, tu sponu koju imam sa književnosti i koliko sam ispunjena kada su u sobi svuda oko mene razbacane knjige (znam da ste sada zamisli haos u mojoj sobi J ali, to je onaj moj haos u kojem se ja savršeno dobro snalazim).

 

Za kraj intervjua smo vam priredili izbor iz Mireline poezije.

 

VLATI TRAVE

Razvezaše se njihovi jezici

Dok ležah s glavom u tvom krilu,

Camerado.

Usta im začepih busenima trave.

KONAČNO

Što sam ja, konačno, nego djevojčica, zadovoljna bojama

Raspoređenim duž krhkog tijela? Što miluješ ga

Stalno…

Razmazujem vragolasto boje – nikad mi ne

Dosadi.

Dođe li tebi da nekad boje pretvoriš u muziku?

TE NOĆI SAM BILA NJEGOVA GEJŠA 

Činio je da tema „Francuska revolucija“

bude uzbudljivo erotična

dok je napuštala rubove modrih usana.

Crveni Paviljon je odisao mirisom kiše.

Igrali smo se uloga kineskog plemstva.

Govorio mi je kako sam nešto nadnaravno.

Tada sam vjerovala u to.

Nisam ni mogla drugačije, naravno

dok je rukama pratio rubove moje haljine.

Mislim da ćete razumjeti zašto sam uzdisala

kada mi je pričao o suodnosu golog ljudskog tijela.

Upijala sam edukacijske ideje.

Tamo.

Na trećem spratu Crvenog paviljona.

Te noći sam bila njegova bijela gejša.

 

Autor: Milica Milošević

Related posts

Leave a Comment