Volim zveckanje njenog britkog hodaNokturno njenih potpetica koje lome svijetDok pleše po tankom ledu, kao da lebdiSpremna da dahom vatru ugasiDok joj u očima tinjaju zvjezdane iskreVolim što iako se plaši, spremna je na sve. Volim tu ironiju u čošku njenih usanaZnak da ispod očiju svoje sive sjenkeNije zaključala sa hiljadu ključevaŠto se ne plaši umora, ni padovaKao mače liže rane svojeSamo frkne i nastavi bez osvrtanja. Volim je kada plače kao dijeteTo nisu suze očajničke predajeTo su kapi rose iz koje se jutro budiA ona kao Jerihonska ruža nanovo…
Poezija: Volim je
