Volim zveckanje njenog britkog hoda
Nokturno njenih potpetica koje lome svijet
Dok pleše po tankom ledu, kao da lebdi
Spremna da dahom vatru ugasi
Dok joj u očima tinjaju zvjezdane iskre
Volim što iako se plaši, spremna je na sve.
Volim tu ironiju u čošku njenih usana
Znak da ispod očiju svoje sive sjenke
Nije zaključala sa hiljadu ključeva
Što se ne plaši umora, ni padova
Kao mače liže rane svoje
Samo frkne i nastavi bez osvrtanja.
Volim je kada plače kao dijete
To nisu suze očajničke predaje
To su kapi rose iz koje se jutro budi
A ona kao Jerihonska ruža nanovo se rađa.
Volim je kada se bori za opstanak goli
Jer to je borba hodanja po oštrici
Smrt iz čijeg pepela vaskrsava žar
Kao kolibri od jastreba štiti začarani raj.
Volim njene tanke ruke oivičene prstima
Kada se sviju kao bršljen oko bića moga
U tom nečujnom priznanju da je čudljiva
Svojom šutnjom znam da mi pripada
Volim je baš takvu nesvakidašnju
Ženu i Dijete u istom uzvišenom tijelu.
Foto: Pinterest
Autorka: Sonja Bratić
