O Vladimiru Nabokovu

                           O jednom snu i Nabokovu Baš tu gde se završavalo more počinje jedna zemlja. Obala je dugačka i pusta, čuje se samo hučanje mora, a nekud iz daljine dopire kreštanje nevidljivih galebova. Ležim na suvom pesku, zagledana u igru oblaka na tom purpurnom nebu. Pridižem se na laktove i posmatram taj večni poljubac horizonta, neba i mora. Osvrćem se iznenada i gle, imam šta i da vidim, nedaleko od mene jato leptirova pleše u zanosnom ritmu. Kad odjednom uzdižu se popt strele, stremeći ka nebu. Tek tad spazih da počivaju…