Layne Staley je dobro poznato ime američke muzičke (grunge) scene s kraja prošlog veka, milenijuma, pevač koji je utkao u vlastite pesme egzistencijalni blues jedne tragične, izgubljene generacije X, tražeći, ali nikad ne našavši put svetla u vrtlozima ovozemaljskog duhovnog mraka. On je jedan od velike grunge četvorke frontmena iz Seattlea. Rame uz rame sa svojim ortacima Eddiejem Vedderom(Pearl Jam), Chrisom Cornellom(Soundgarden) i Kurtom Cobainom (Nirvana), od kojih je samo Vedder još uvek živ, Layne je ostavio iza sebe neverovatno muzičko nasledstvo o kome starije i mlađe generacije i dan danas danas pričaju uz nezaobilaznu melanholiju, setne uspomene na umetnika koji je svojom senzibilnom dušom naslikao svu tragiku ovozemaljskom bivstvovanja na paleti tame… Snaga jednog vokala nije samo raspon glasa, boja i tehnika ispevavanja raznih muzičkih ukrasa. Nije ni sposobnost da nikada ne ode u falš. Prava snaga jednog vokala su čiste, iskrene emocije, odnosno način na koji vokal iskazuje te emocije i u stanju je da vam dirne srce, natera vas da osetite lepotu ili tragiku poruke duše koju u sebi nosi… Kada govorimo o Layne Staleyu, koji je zaista jedan od najvećih vokala svoje generacije, on možda nije najpoznatiji vokalista i oktavno impresivan, ali je jedan od najekspresivnijih – pesma Down In The Hole na poseban način to dokazuje svojom snažnom, čudesnom melanholijom, jezom sete od koje ponestaje daha svakom iole senzibilnom slušaocu…
Zakopaj me nježno u ovu utrobu
Bury me softly in this womb
Dajem ovaj dio sebe za tebe
I give this part of me for you
Pijesak pada, a ja sjedim
Sand rains down and here I sit
Drži rijetko cvijeće
Holding rare flowers
U grobu, u cvatu
In a tomb, in bloom
Dolje u rupi i ne znam mogu li se spasiti
Down in a hole and I don’t know if I can be saved
Vidi moje srce ja ga ukrašavam kao grob
See my heart I decorate it like a grave
Ne razumiješ na koga su mislili
You don’t understand who they thought
Trebao sam biti
I was supposed to be
Pogledaj me sad kao čovjeka
Look at me now a man
Tko se ne da
Who won’t let himself be
Dolje u rupi, osjećam se tako maleno
Down in a hole, feelin’ so small
Dolje u rupi, gubeći dušu
Down in a hole, losin’ my soul
Htio bih letjeti, ali su mi krila uskraćena
I’d like to fly, but my wings have been so denied
Dolje u rupu i stavili su sve kamenje na svoje mjesto
Down in a hole and they’ve put all the stones in their place
Pojeo sam sunce pa svoj jezik
I’ve eaten the sun so my tongue
Izgorjelo je od okusa
Has been burned of the taste
Bio sam kriv što sam se udario u zube
I have been guilty of kicking myself in the teeth
Neću više govoriti o svojim osjećajima ispod
I will speak no more of my feelings beneath
Dolje u rupi, osjećam se tako maleno
Down in a hole, feelin’ so small
Dolje u rupi, gubeći dušu
Down in a hole, losin’ my soul
Htio bih letjeti, ali su mi krila uskraćena
I’d like to fly but my wings have been so denied
Zakopaj me nježno u ovu utrobu
Bury me softly in this womb
Oh, želim biti u tebi
Oh I want to be inside of you
Dajem ovaj dio sebe za tebe
I give this part of me for you
Oh, želim biti u tebi
Oh I want to be inside of you
Pijesak pada, a ja sjedim
Sand rains down and here I sit
Držim rijetko cvijeće u grobnici (oh, želim biti u tebi)
Holding rare flowers in a tomb (oh I want to be inside of you)
Oh, želim biti unutra
Oh I want to be inside
Dolje u rupi, osjećam se tako maleno
Down in a hole, feelin’ so small
Dolje u rupi, gubeći dušu
Down in a hole, losin’ my soul
Dolje u rupi, osjećam se tako maleno
Down in a hole, feelin’ so small
Dolje u rupi, izvan kontrole
Down in a hole, outta control
Htio bih letjeti, ali su mi krila uskraćena
I’d like to fly but my wings have been so denied
Postoji nekoliko tumačenja ove vanvremene pesme, jednog od najvećih grunge ili pak uopšteno govoreći rock and roll bisera, obavijene istovremeno suicidalnom melanholijom i čudesnom unutrašnjom lepršavošću, svetlošću unutar zagrobne tame… Ovo je priča o mogućnosti tumačenja umetničke, duhovne lepote Staleyjevog vokala, Cantrellove melodije i stihova, gitare koja para dušu u kombinaciji sa glasovnim, melodijskim uzletima iz duboke rupe ranjene ljudske duše ili pak neizmerno jakog emotivnog utiska koji naprosto boli, ali i nadahnjuje, raduje se smrti kao rešenju boli gubitka voljene osobe ili konačnog kraja pakla zavisnika… Odgovor ćete osetiti sami nakon uranjanja u dubine rupe duše koja nezemaljski pati, putuje ka svetlosti koje gotovo da nema ili joj pak izmiče u silini želje za istom… dubini rupe ljubavi koja vas je napustila ne vašom voljom… ili pak da, možda… ne….
Tekstopisac Jerry Cantrell(Džeri Kantrel, gitarista, suosnivač i prateći vokal benda Alice in Chains) tvrdi da pesma Down In The Hole(Dole u rupi) govori o njegovoj dugogodišnjoj ljubavi (devojci Cortney Clarke) i njihovoj nemogućnosti da ostanu zajedno suočeni s uspehom benda Alice in Chains (u postavi sa pevačem Layneom Staleyjem grupa je objavila tri maestralna albuma – Facelift(1990.), Dirt (1992.), album snažnog i teškog zvuka koji ih je lansirao u orbitu, obojen temama koje su se bavile povučenošću i zavisnošću čoveka modernog doba(pre svih Generacije X kojoj su pripadali i članovi benda i uopšte pokreta grunge koji su obeležili svojim sjajnim zvukom – uz već pomenute Pearl Jam, Soundgarden, Nirvanu…) i istoimeni – Alice in Chains(1995.).
Grunge (žargonska reč za nekoga ili nešto što je odvratno ili pak prljavo) ili tzv. zvuk Seattlea, predstavljao je alternativni rock žanr i subkulturni pokret začet sredinom osamdesetih godina u severozapadnoj američkoj državi Washington (to se posebno odnosi na grad Seattle i okolinu), žanr koji je spajao punk rock & heavy metal (kao i uticaj tzv. indie, nezavisnih bendova). Snažan, distorzirani gitarski zvuk propraćen je mračnim, nihilističnim tekstovima koji su se bavili savremenom alijenacijom, teskobom, depresijom i introspekcijom, psihološkim traumama, izolacijom i željom za slobodom pojedinca izgubljenog unutar modernog, represivnog društva. Istovremeno, uz tu i takvu muziku i stav išao je i njima sličan image – zapušten, anti-star, buntovan, nekonvencionalan izgled momaka u starom, prljavom, izlizanom džinsu, pohabanim košuljama od flanela, crnim starkama i nihilističnim stavom prema ispraznom kapitalističkom svetu kojeg su se u najmanju ruku gnušali (daleko od bilo kakve poze i neiskrenosti – barem na početku pokreta). Bio je to krik još jedne od izgubljenih generacija, izraz bunta, rezignacije i očaja mladih ljudi kojima se nudio konzumeristički sistem gde su svi i sve bili na prodaju, gde je lažni sjaj, zadovoljenje isprazne forme bio važniji od duhovnosti, istinskog sadržaja i vrednosti čoveka.
Grunge muzika imala je ono što se naziva ružnom estetikom – kako u urliku iskrivljenih električnih gitara, tako i u mračnijim lirskim temama. Ovaj pristup odabran je kako bi se suprotstavio glatkom elegantnom zvuku tada prevladavajućeg mainstream rocka, jer su grunge umetnici hteli preslikati ružnoću koju su videli oko sebe i osvetliti neviđene dubine i izopačenost stvarnog sveta. Grunge gitaristi bili su pod uticajem sirovog, primitivnog zvuka punka i favorizirali su energiju i nedostatak finoće nad tehnikom i preciznošću.
Teško nam je oboma shvatiti…da ovaj život nije pogodan za puno uspeha s dugoročnim vezama, napisao je Cantrell o inspiraciji pesme u beleškama uz boxset Music Box iz 1999. godine.
S druge strane ove depresivne ljubavne priče, s druge strane (break on through to the other side) nestvarnog ogledala života koju retki, samo retki i odabrani upoznaju, Staleyeva se heroinska zavisnost produbila u godinama nakon uspeha Dirta, a nakon što je njegova devojka, zanosna Demri Parrot, umrla od predoziranja heroinom 1996., činilo se da je potpuno odustao od bilo kakvih daljnih pokušaja da se ispravi, povrati životu… Layne Staley proveo je zadnjih nekoliko godina skriven u svom stanu u Seattleu (dole, u rupi života kojem više nije mogao naći smisla, nade koja bi ga iznova pokrenula), a njegovi milioni dolara omogućili su mu da izgradi zid između sebe i sveta, dok mu je droga dostavljana danonoćno. Prijatelji su pokušali, ali nisu uspeli stupiti u kontakt s njim, njegova sve veća upotreba heroina rezultirala je gubitkom većine zuba, a u aprilu 2002., nakon što su njegove računovođe shvatili da nije podigao novac dve nedelje, policija mu je razbila vrata i pronašla njegovo telo na kauču, okruženo priborom za drogiranje. Imao je šokantnih 39 kg. Njegova smrt je datirana na dan 5. aprila, tačno na isti dan kad je Kurt Cobain umro osam godina ranije – dan u životu heroinom opustošene muzičke scene u Seattleu koja je cvetala ranih 90-ih. Lako je bilo tražiti smisao u muzici nakon tragedije, ali teško je negirati da je Layne Staley, uprkos tome što je u to vreme bio na visokom umetničkom i kreativnom nivou, bio u rupi dok je snimao ovu pesmu, a da se iz nje nikada nije uspeo iskopati. Ili kao što pesma kaže: Hteo je leteti, ali su mu krila bila uskraćena (heroinom ili gubitkom voljene… odgovor ostaje da lebdi u vazduhu nepostojanja, heroinskom ili bilo kom drugom spleenu života bez nade, ljubavi, volje…).
Postoji mogućnost(analizirajući pesmu iz emotivnog ugla vlastitog srca, načina na koji je doživelo, osetilo istu) da ova jezivo dirljiva, na momente turobna pesma nema veze s heroinskom zavisnošću. Nemam pojma zašto, ali ljudi su skloni pronalaziti smešne načine da pokušaju povezati tekstove s zavisnošću jednostavno zato što je pisac (tačnije pevač) bio heroinski zavisnik. Priča je mnogo više povezana s gubitkom voljene osobe, bilo da je reč o stvarnoj ili pretpostavljenoj smrti. Čovek o kome govori Dole u rupi oseća se iznutra mrtvim zbog gubitka voljene osobe. On stoji na grobnom mestu držeći retko cveće, čekajući da ga baci na vrh njezinog kovčega pre nego što počnu lopatom bacati zemlju po njoj. Ali…on se oseća kao da je dole s njom, mrtav…samo žudi da bude pokopan u grobnici s njom. Oseća da bi grobnica zapravo bila materica. Pokopan s njom, oseća da bi zapravo mogao procvetati, da bi mogli zajedno procvetati…kao seme koje se sadi (i kada umre, rađa novi život). Kad govori o jedenju sunca, ona je bila njegovo sunce… oseća se krivim što je proždirao svaki delić njezine lepote. Ona mu je bila sve, sva njegova sreća. Kad jednom takvu sreću izgubiš, nema šanse da je ponovno okusiš…toliko mu je ona značila. Možda grešim, ali i iz mog ličnog iskustva (iznenadnog, neopisivo šokantnog i deprimirajućeg gubitka voljene osobe u samo jednom trenu grube neočekivanosti) verujem da je ova besmrtna pesma upravo posvećena toj vrsti gubitka, iako je i to na neki način slika tame (ništa manje pogubna) neke vrste zavisnosti, zavisnosti od ljubavi voljene koja je jednako teška droga koja ubija… ne ostavlja mesta bilo kakvoj nadi, krilima uz pomoć kojih bi ponovo poleteli….
S bilo koje strane ogledala života tumačili ili (sa)gledali ovu jezivo emotivnu pesmu, odgovor ili osećaj će biti istovetan – Dole u rupi ostaje božanstvenom, melanholičnom simfonijom duše, svih naših uspona i padova koji se u krajnjem zbiru života više jasno ne razaznaju osim kao ljubav bez koje nestaje svaka nada – makar i u ponoru heroinskog pakla ili bilo kog drugog vida duhovne smrti čoveka bez krila uz pomoć kojih bi iznova poleteo…
Foto: Pinterest
Autor: Dragan Uzelac
