Ovo je zbirka od deset priča, u kojoj ima zanimljivih putovanja i lepih opisa. Fantastika se prepliće sa hororom i psihološkom dramom. Likovi se sreću sa bićima iz drugih dimenzija, kao i sa nečim tajanstvenim, nedokučivim.
Ponekad se pripoveda u prvom, a ponekad u trećem licu. Neki junaci pišu pismo ili dnevnik u kojem se prisećaju neobičnih događaja i susreta. Karakteristično je za njih da napuštaju svoju zonu komfora, odnosno, da iz ambijenta sigurnog i poznatog ulaze u tzv. ,,zonu sumraka”. Svako od njih menja lokaciju sa određenim ciljem: npr. zbog studija, iz želje za avanturom i upoznavanjem drugih predela, da ostvari plan tajne organizacije kojoj pripada itd. Ne samo što upoznaju novo mesto već dolaze u kontakt sa nečim fantastičnim ili čak demonskim. Strah je sasvim očekivan u takvoj situaciji, ali se javljaju i radoznalost, kao i (seksualno) uzbuđenje.
,,Tišina je trajala beskrajno dugo. Nepomično gigantsko oko zurilo je kroz mene, prodiralo u najdalje hodnike duše – ništa se od njega nije moglo sakriti. Videlo je sve moje strahove i svu moju snagu. Čekao sam odgovor, a odgovor je bio presuda. Nisam imao iluzija. Ako Pas odluči da ne zaslužujem više da hodim pod zvezdama, ni sve veštine Plesa neće me moći spasiti. Videh senke kako igraju po njegovim moćnim mišićima, osetih neku strukturu što mu igra pod kožom i znao sam da to nije ovozemaljsko, da je to nešto pristiglo sa dalekih svetova. Neka nezamisliva svetlost. Ili tama.” (iz priče ,,Plesač i Pas”)
Prostorno-vremenski putnici su česti u ovim pričama. Neki od njih izgledaju poput nas, samo što su mnogo privlačniji. Drugi izgledaju kao pas veličine slona, ili kao rusalke iz narodne tradicije ili pak kao stvorenje čudnog, neviđenog izgleda. Neki junaci stupaju sa njima u seksualne odnose, drugi u prijateljske, a neki su skloni tome da ih povređuju i muče. Ima onih koji su kao u priči ,,Bela tama“ zalutali u svet mrtvih. Pukotine u ,,prostornom-vremenskom tkanju“ naše stvarnosti najčešće se dešavaju u novogodišnjoj noći, kao i za vreme oluje. Ima likova koji nalaze spas i utehu sa bićem iz druge sfere. Jednostavno nisu srećni u dimenziji u kojoj žive. Neki od njih su usamljeni ratnici (,,Plesač i Pas“), trpe porodično nasilje (,,Panonski demon“) ili ne nalaze smisao posle rata (,,Bela tama“).
Đavo nije samo crn, već je i siv u ovoj knjizi. Teritorija Sivila i Praznine kojom vlada Sivi gospodar jeste ono što povezuje većinu priča. To sivilo izbija iz očiju nekih likova, preti ostatku svemira, pa i našoj planeti. Sivi gospodar traži procep da uđe i zavlada našim svetom. Sklon je tome da obmanjuje Putnike i ljudska bića, da se poigrava njihovim strahovima i seksualnom energijom. Njegovom zlu i praznini moguće je suprotstaviti se dobrotom, stvaranjem i umetnošću, zatim obnavljanjem veze sa prirodom i njenim lepotama.
Sivilo simbolično napada čoveka u velegradu. On je tada ranjiv, okružen betonom i zgradama, čija boja podseća na sivu. Udaljio se od prirode i njenog stvaranja. To se, recimo, vidi u priči ,,Nebeska zvona“ kada nam devojka Maja pripoveda o čudnom odnosu sa putnikom/demonom Vojinom tokom njenog studiranja u Novom Sadu. Jedva je uspela da se spasi i sačuva svet od upliva zla. Najpre su joj pomagala sećanja na selo u kojem je odrasla. Kasnije je morala da u teškim trenucima da prizove pomoć prijatelja, zatim više božanske sile, zato što kao pojedinac nije mogla da se izbori sa zlom iz drugog univerzuma.
,,Kao što sam znala tamnu stranu rodnih mi rajskih brda, i te kako sam osećala i mračnu žilu kucavicu Novog Sada. Pulsirala je ona duboko, duboko ispod površine, ali ja, istančanih čula i intuicije, osećala sam je intenzivno. Bujala je kroz mračne, beskrajne, sporedne uličice, kroz puzavice koje su se vukle po zaboravljenim kućama i raspalim dvorišnim stanovima (…). Osećala se u močvarama, barama koje su ga okruživale, u tragovima drevnog Panonskog mora, u zastrašujućim lavirintima Petrovaradinske tvrđave i koliko god grad bio lep, svetao, životan, divan, i te kako se osećao dah drevnog, zagrobnog, čudovišnog.“ (iz priče ,,Nebeska zvona“)
Ima kritike upućene na račun savremenog društva. Spominje se ubrzani razvoj tehnologije, koja nas otuđuje jedni od drugih, kao i od prave umetnosti. Čovek uništava prirodu, prilagođavajući je sopstvenim potrebama. Takođe nedovoljno ceni tradiciju i prošlost, hoda ulicama nesvestan koliko su novotarije prolazne. U ,,Šapatu večnosti“ pripovedač posmatra turiste u Italiji kako se slikaju i ne mare za njenu bogatu istoriju. Njima je stalo samo do popularnosti i zabave na društvenim mrežama, umesto da se edukuju i preispitaju veze prošlosti i sadašnjosti. Provlači se i pitanje rata u kojem se tragično gube ljudski životi i koji nepovoljno utiče na našu psihu.
Predstavila sam vam Borisovu zbirku više-manje uopšteno. Priče su toliko povezane sličnim likovima i motivima da od njih može nastati roman. Verujem da ćete podjednako uživati u opisima gradova i prirode, kao i u neobičnim susretima likova. Ponekad će vas naježiti dobro opisana atmosfera. Preporučujem vam ovu knjigu iz više razloga, jer se bavi važnim temama. Bavi se pitanjima ljudskosti i prolaznosti, besmislenosti rata, otuđenosti čoveka od prirode, ljudske žudnje da upozna svet kao i čitav univerzum. Podstiče nas da se zapitamo nad prošlošću i njenim uticajem na sadašnjost, kao i nad čovekovim mestom u kosmosu koji krije mnoge tajne.
Autorka: Mirjana Dimitrijević
