Nekad tako naiđu crni dani, crni da ne mogu biti crnji. Oko tebe se dešava nešto i ti si imun na ta dešavanja misleći da tako nešto tebi se neće nikada desiti. Ne lezi vraže ili što bi naš narod rekao, nikad ne reci nikad. Odeš po vodu, a dobiješ hleb, odeš po brašno, a pospu te pepelom. Dve godine bola za koje nema leka. Trpiš i ćutiš jer medicina nema odgovora. Ima odgovor, ali pogrešan, a ti si neko ko se razume samo u istoriju , pa veruješ svemu što ti kažu.
I kad dođe momenat da više telo ne može da trpi bol, hvataš se za slamku i nalaziš božansku snagu za koju ne znaš da je imaš u sebi. Postaješ i lekar i sveštenik . I taman kad pomisliš da više nema pomoći, pojavi se Svetlost u tunelu punom nekih spodoba koje te plaše smrću. Stari Egipćani su faraone videli kao bogove, a ja svoju Svetlost koja se pojavila. Doktor spasitelj. Naš čovek. Zemljak. Albahari je davno rekao u „Mamcu“ da je jednostavnost lepa. Jednostavan čovek koji priča tako da smiri svaki nerv u pomahnitaloj glavi preplašenoj od smrti. Tihi glas, a svaka reč na svom mestu. Teška operacija urađena savršeno da tog zla više nema. Ponovo poverenje u Svetlost koja treba da nas čuva i štiti raste.
Najveći strah je pokoren. Živa sam i hodam. Dva straha u jednom sabila se i ne daju mi da mrdnem. Opet verujem medicini i opet verujem njima koji su predestinirani da to rade – lekarima. Ne može svako da barata hirurškim instrumentima, a da ne bude umetnik. I Leonardo je bio odličan naučnik, a najveći od najvećih umetnika na svetu. Anatomija i note prožimaju jedna drugu. I velika i najveća i nema veće zahvalnosti od ove koju osećam sada i do kraja života – dr Nenad Živković, najveći meću najvećima.
Foto: Pinterest
Autorka: Marija Aleksić
