Aleksandar Novaković: „Naš trenutak je Dan mrmota!“

. Mnogo je kukavištva, ulizištva ,jurnjave za trendovima a premalo eksperimentisanja sa izrazom, formom, žanrom.

. UKS smrdi, moralno i fizički.

. Po slovu zakona može ono što po razumu ne biva tako da me to uopšte ne čudi

. Književna scena je duboko korumpirana, baš kao pozorište i film. Među uticajnima skoro da nema časnih ljudi.

Nedavno je u izdanju Udruženja nezavisnih pisaca Srbije (UNPS) objavljen roman Aleksandra Novakovića Rada, Bajin. O tom, za naše aktuelne književne prilike nesvakidašnjem ostvarenju nedavno smo objavili, ispostavilo se dobro posećen i čitan osvrt pružajući potencijalnim čitaocima dovoljno informacija da ga zaintrigiramo da roman Rada, Bajin uzmu u ruke i pročitaju, ponešto i o samom autoru. No, kao što to uvek biva, uobičajeni biografski, pa i bibliografski podaci ne govore mnogo o ličnosti, ponekad ni o delu autora. Zato smo rešili da stalnim ali i povremenim posetiocima i čitaocima stranice Sedma sila ponudimo razgovor sa autorom, istoričarem i dramaturgum, Aleksandrom Novakovićem, čovekom koji je prilično dugo, skoro dve deceniju kao multimedijalni umetnik prisutan ovako ili onako na kulturnoj sceni, kao književnik (prozaista, dramski pisac, pesnik, esejista), dramaturg, muzičar, doskora pedagog na jednoj beogradskoj akademiji za dramske umetnosti … no, kako je povod književno delo, roman, zadržaćemo se na književnom terenu.

Ono što roman Rada, Bajin čini drugačijim od većine drugih ostvarenja aktuelnih na domaćoj sceni je surova satira koja ide do sarkazma pa i dalje, do cinizma. Zlo u njemu nije pritom prikazano kao zlo banalnosti, onako kako ga je koncipirala filozofkinja Hana Arent, Jevrejka, izbeglica iz Nemačke sa stalnim prebivalištem u Sjedinjenim Američkim Državama, tokom suđenja Ajhmanu koje je pratila i kao novinski komentator Njujork Tajmsa, ali ni kao harizmatično zlo (setimo se plejade negativaca kao što su Gordon Geko, Hanibal Lektor, Toni Montana, Džoker i ini izdanci Holivuda) već iskonsko, nagonsko, bez alibija, bez mogućnosti pravdanja tih i takvih „likova”. Ako je nečije delo drugačije od većine drugih ostvarenja na srbijanskoj književnoj sceni, izvesno je očekivati da je autor tog i takvog dela drugačiji. A da li jeste, videćemo.

Sedma sila: Povod ovom razgovoru je vaš roman o Radomiru Pašiću, od milošta zvang Rada, sinu Nikole Pašića, ipak razgovor ćemo odpočeti sa pitanjem o njegovom ocu, Nikoli Pašiću. U srpskom narodu postoji konsenzus: Nikola, Baja Pašić bio je najveći i najsoposobniji srpski političar svih vremena. Njegov spomenik krasi nekadašnji Trg Marksa i Engelsa. Ipak, koliko mi, zapravo, znamo o njemu? Kao diplomirani istoričar vi jeste kompetentni sagovornik na tu temu.

Aleksandar Novaković: Koliko znamo o njemu kao građani ove zemlje? Malo i površno. Pašić se poistovećuje, s jedne strane, sa nekim takozvanim “demokratskim procvatom” Srbije 1903-1914 godine a s druge strane sa stvaranjem Jugoslavije 1918. godine. No, pitanje je koliko i kako oni koji imaju ogromnu odgovornost, a to su istoričari, intelektualci u celini, nastavnici i profesori, govore o Pašiću. Većina njih je izabrala jedan deo priče o Pašiću i taj deo nam servira a drugi deo krije.

Sedma sila: Koji je taj drugi deo koji kriju?

Aleksandar Novaković: To je priča o čoveku koji je izdao svoja, prvobitno, levičarska tj. radikalna načela, izdao Timočku bunu i njene vođe, izdao ideju samouprave koja je trebala da bude koren direktne demokratije kod nas, izdao sve političke partnere s kojima je ikad razgovarao duže od pet minuta, uortačio se sa najnižima od najnižih, onim koji su profitirali od dečijeg rada i rata. Na robiji, kad bi pao u nemilost, ponašao se kao beskičmenjak. Na slobodi- kao nabusiti demagog. Njegova policija je krvavo razbijala radničke demonstracije. Njegovi ministri su bili ogrezli u korupciji a njegova ruka u državnoj kasi. Žmurio je na vesti o ratnim zločinima počinjenim na Kosovu i u Albaniji za vreme Prvog balkanskog rata. Jugoslaviju je smatrao za produžetak Srbije i njegovih ambicija. Govorimo o čoveku koji je Domanovićev Vođa. Znate onu Pašićevu maksimu: Spasa nam nema-propasti nećemo? To je tačno, ali za njih. Njihove duše ne mogu da se iskupe, ali neće propasti jer su se obezbedili. On ne zaslužuje, po meni, ulicu, ni spomen ni pomen.

Sedma sila: Gde se nalazi Rada, Bajin u kontekstu vašeg dosadašnjeg književnog opusa?

Aleksandar Novaković: Rada, Bajin je deo moje trilogije o ratnim zločincima (Vođa), herojima (Gloriosa) i korupcionašima (Rada, Bajin) i sa te strane se potpuno uklapa. Osećam da sam napravio pun krug s našom istorijom i sad sam spreman da se bavim savremenom tematikom. Kao satirična, crnohumorna priča o tatinom sinu koji bi danas držao gomilu privatnih firmi i nosio “nanogicu” zbog privrednih mutljavina i iživljavanja nad životima pešaka, Rada, Bajin možda jeste lakši za čitanje ali je njegova poenta gorka. Pašići su živeli i živeće (nek žive, samo da nas puste na miru) ali će potomci ovih “najvećih Srba” nastaviti njihovu “slavu”. Kad smo kod toga, jedan preplašeni kritičar je zbog mog završetka romana (spominjem aktuelnog političara koji je izdanak loze Pašića) izbegao da napiše prikaz knjige da se ne bi, ne daj Bože, na taj način svrstao na stranu opozicije a protiv ovog štetočinskog režima. On je, znate, apolitičan i neutralan.

      Bolje je časno uzmaći nego nečasno pobijediti

Sedma sila: Rada, Bajin nije dobro prošao kod NIN-ovog žirija?

Aleksandar Novaković: Ne mogu reći da me to čudi. Čak ni kad sam dobio značajnu VBZ regionalnu nagradu za Vođu mene nije bilo ni u širem izboru za NIN-a. Jedna članica žirija me, u to vreme, optužila za “istorijski revizionizam i autošovinizam” jer sam se, gle čuda, u Vođi bavio zločinima nad albanskim civilima počinjenim od strane srpskih trupa u Albaniji za vreme Prvog balkanskog rata što je istorijska činjenica. Ko ne veruje nek pročita knjigu Dimitrija Tucovića Srbija i Arbanija. Kao da sam ja kriv što je, recimo, a nije jedini, general Boža Janković masakrirao desetine albanskih sela pa se danas po njemu zovu brojne ulice i varošica Đeneral Janković. A što se Rade tiče, to verovatno niko nije ni čitao. Ko će čitati 212 romana? Dođe vam drugar iz neke izdavačke kuće, preporuči ovo ili ono, vi to ubacite… Malo ćemo od ovih, malo od onih, šopska salatica… Ja ne znam stvarno kako izgleda naša književna scena. Milsim na onaj deo vezan za male izdavače. Mogu, po nekoliko autora koje sam čitao a koji nisu imali sreće s tim NIN-om, samo da naslutim da je mnogo bolja nego što se čini. I još nešto: mislim da je ta odbojnost prema vrcavosti, duhovitosti i okrenutost drvendekastom akademizmu jedan od razloga što nisam do sada bio u nekom širem izboru. Novo Smederevo pa sad i Rada su satirični, žestoki romani. Jel danas samo Basari dozvoljeno da bude duhovit? Ko što mi reče jedna članica žirija za roman Novo Smederevo (a da ga nije ni pročitala): Ja ne volim tu satiricu. Pa baš me briga šta ti voliš ili ne voliš! Ti si dužna da, sine ira et studio, pročitaš moju knjigu. Tu, i stotine drugih. Ako nećeš – crta. Bolje je časno uzmaći nego nečasno pobijediti.

Sedma sila: Kako ocenjujete savremeni književni trenutak u Srbiji?

Aleksandar Novaković: Naš trenutak je Dan Mrmota. Proživljavamo jedno te isto u politici, društvu, književnosti. Jer – ko ne pamti iznova proživljava. Mnogo je kukavištva, ulizištva, jurnjave za trendovima a premalo eksperimentisanja sa izrazom, formom, žanrom. Dominantne su i neupitne veličine: oni koji napišu jedan roman u deset godina ili oni koji deset godina pišu isti roman. Iskreno verujem da postoje dve kategorije pisaca: onih koji su “sreće miljenici i žirija ugodnici” i onih koji to nisu i bacaju se u žrvanj. Oni iz prve kategorije imaju iza sebe jake izdavačke kuće a dogodi se i da neko, ko zna ljude u žiriju, izmoli ponekad neku nominaciju ili nagradu za nekog iz manje izdavačke kuće, čisto radi fingiranja raznovrsnosti. Ne verujem da je „vreme majstorsko rešeto” pa će, automatski, ono što je dobro biti nagrađeno i trajati. Ono što valja će biti nagrđeno i zaboravljeno a ako i pobedi to će biti u rangu priče o susretu Džesija Ovensa i Hitlera – dobiješ medalju ali onaj ko je “generalni pokrovitelj” ne želi ni da se rukuje s tobom. Mali primer: dobio sam nagradu za satiričnu priču ali ljudi nisu mogli sebi da oproste što su izabrali mene pa se vest o tome nije pojavila na njihovoj stranici. Naravno – i ja šaljem na konkurse. Zašto? Da bih se nekako provukao kroz procep koji nastane kad se glože dva rivalska klana.

Sedma sila: Ne čini li vam se da zvučite pomalo ogorčeno i ostrašćeno?

Aleksandar Novaković: Naravno. To je 100 posto tačno. Dvadesetak godina sam u ovim vodama i znam tačno sve vidove ucene, mahinacije, mita, vezarenja i sl. Književna scena je duboko korumpirana, baš kao pozorište i film. Među uticajnima skoro da nema časnih ljudi. U kom god udruženju ili grupi da sam bio ja sam ga brzo napustio ili iz razočaranosti ili zato što mi je namera bila da zatalasam tu baruštinu. Moje je da pišem, šaljem, konkurišem-njihovo je da me odbijaju pa kome dosadi. I naravno da sam ogorčen jer, dok sam tako ja tavorio neki su podobijali nagrade, pa su nalepili sebi funkcije, platice, publiku. Pa su onda bdili nad „pravim vrednostima koje, avaj, erodiraju” a u stvari držali sveću onima koji nam siluju mozgove. Ne pišemo mi za fioku ni za budućnost već za savremenu publiku pre svega. Za koga se borimo ako ne za njih? Para nema, slave nema. To sam prihvatio. Ali, publike mora biti. Nema pisca koji voli više da ga čita jedan čovek nego stotinu. Priznajem i to da sam „ostrašćen” jer umetnosti treba strast i posvećenost a ne neki smoreni pisac činovničkog mentaliteta.

        Ne krijem da ne pišem za fioku nego za žive ljude…                                               

Sedma sila: Znate li da ste s ovim intervjuom zalupili sebi mnoga vrata?

Aleksandar Novaković: Kako ono kaže Ian Djuri: Kad se jedna vrata zatvore druga se zalupe. Znam to, i baš me briga. Šta mogu da izgubim? Slavu? Pare? Tobožnji ugled? Ja njima nemam šta da dokazujem. Pogledajte moju dosadašnju biografiju i biće vam jasno. Te ljudske bede izbegavaju da vam odgovore a kamoli da vam se jave. Na Radio – Beogradu nisam dobrodošao od 2012. godine. Na Sterijinom pozorištu nikad nisam ni bio. Kad u pozorište pošaljete tekst odmah očekuju da već imate velikog reditelja, poznate, glumce, podelu, kao da je moja dužnost da budem agent, menadžer i sponzor. O televizijama i da ne pričam. Naleteo sam na gomilu isprepadanih slabotinja i sitnih grebatora. To je moj utisak o celoj toj “eliti”. Što se mene tiče, bolje je da lepo sve te veličine propadnu i da nastane nešto novo. S njima nam budućnosti nema. Elem, moje je da radim, stvaram. U ovu igru ulazim onako kako znam – s onim što sam stvorio, pošteno, što se za mnoge ne može reći.

Sedma sila: A šta bi uradili da dobijete neko književno priznanje?

Aleksandar Novaković: Uzeo, šta drugo? Zašto? Jer smatram da sam zaslužio barem nešto. Uzeću, ali neću saviti kičmu. Biću apsolutno nezahvalan, kritičan i drzak. Ne dopada vam se to što sam rekao? Pa, nikad vam nisam rekao da me možete kupiti. Ionako i sami tvrdite da su nagrade tu zbog autora a ne zbog žirija. Ne krijem da ne pišem za fioku nego za žive ljude kao što ne krijem da sam i ja živ čovek i da mi trebaju, kao i drugim koleginicama i kolegama, neki novac i prepoznatljivost ali ne po svaku cenu. Ne gazim preko tuđih tela da bih uspeo. Ako neko strada u tom procesu stvaranja dela i konkurisanja, to sam samo ja. Barem nisam licemer i imam svoje crvene linije. Na kraju krajeva, postoje neke gadne manifestacije na kojim nikad ne bih učestvovao i nagrade za koje nikad ne bih konkurisao, nadasve one koje dolaze iz kuhinje UKS – UKS klana.

Sedma sila: Kada ste već spomenuli UKS, nužno se nameće pitanje: šta im to zamerate?

Aleksandar Novaković: UKS predstavlja mastodonta iz prošlosti. Uhleblje nekadašnjih i sadašnjih kancelarčića, Pera Pisara iz administrativnog i Aleksa Žunjića, sreskih špijuna, loših književnika i još gorih ljudi. UKS smrdi, moralno i fizički. Ono je sebe dezavuisalo s početkom nacionalističke euforije osamdesetih i nikad nije kleklo i molilo za oproštaj. Ja ga ne bih čak ni nazivao Miloševićevim UKS-om. To je režimski UKS kao što je Politika uvek bila režimska. Otirač za sva vremena.

Sedma sila: Ili, hajde da ga još dopunimo i sa: zar SKD nije alternativa? Možda i rešenje?

Aleksandar Novaković: SKD se činio kao rešenje, privukao je početkom ovog veka gomilu mlađih pisaca (including me) u svoje redove ali je SKD pao na prvom velikom ispitu: nije se zauzeo za svog člana kad se vodila haranga protiv njega i nije mnogo uradio ni za položaj svojih članova a u odnosu na nemuštog ministra kulture i informisanja Tasovca (i onog pre njega – Bracu Oldtajmera Petkovića) se postavilo beskičmenjački, kao da je (a istu zgradu dele – loša karma, feng šui, kako god) UKS. Meni se to smučilo i napustio sam to neslavno društvo nakon svog kratkotrajnog članstva. Napominjem da nisam bio jedini u tome ali, buntovnici su, čujem, krenuli da se vraćaju u SKD. Treba regulisati spisateljski staž, uzeti ćagu, pod stare dane konkurisati za nacionalnu penzijicu, razumem sve ali ne opravdavam ništa. Vratite mi SDK (služba društvenog knjigovodstva), pustite SKD. Na kraju krajeva, i oni su, kao i UKS, poklekli pred ovim režimom a nemali broj članova oba udruženja je ili “apolitičan” ili u sprezi sa režimom, na funkcijama od “nacionalnog značaja”.

Sedma sila: Dobro, ta dva, slove za reprezentativna udruženja, jesu odraz stanja u spisateljskoj branši, ima li spasa srpskoj književnosti i gde ga vidite, ako ga uopšte vidite?

Aleksandar Novaković: S te strane, procentualno, u odnosu na broj članova, SKD stoji bolje. Jednostavno, okupljaju kvalitetnije pisce nego UKS i prosek godina im je manji ali ih je i brojčano daleko manje. Kad govorimo o uvaženim članovima ja moram da spomenem dva uvažena člana UKS: Vojislava Šešelja i Gorana Vesića, koje ne treba posebno predstavljati drugačije nego esenciju otrova koji ubija ovu zemlju. Sa takvim članovima UKS ne mora da brine za svoju podrepašku budućnost. Oba udruženja, kad se sve sabere i oduzme, nit su reprezentativna jer veliki broj autorki i autora nije u njima, niti su jedina ali po slovu zakona jesu. Doduše, po slovu zakona može ono što po razumu ne biva tako da me to uopšte ne čudi. Činjenica da samo ova dva udruženja imaju posebni status izbacuje sva ostala udruženja iz igre koje ima jednostavnu poruku: Sve što nije iz Francuske 7 to ne postoji. Downing Street 10 za Britance – Francuska 7 za nas pisce? Pa, neće moći. Pada mi na pamet scena sveopšte autorsko-kritičarske orgije iz Razbijanja Miloša Živanovića. E, to se, u prenesenom značenju, dešava na toj adresi. Znate kako se kaže: Šta se dogodi u Francuskoj 7 ostaje u Francuskoj 7.

Glede spasa: ima ga, u smislu da će uvek biti dovoljno kvalitetnih spisateljki i spisatelja. Biće biblioteka, knjižara, naći će se tu pametnih stvari. Naravno, za one koji žele da traže. Problem je što neće biti dovoljno kvalitetnih kritičara i mnogo načina za veće popularisanje jer monopoli izdavačkih giganata plus čaršijska atmosfera koju sam spomenuo plus nacionalistički pristup umetnosti ne nude ništa dobro. Kao kulturni prostor mi, bivši Jugovići, kad se saberemo, imamo šta da ponudimo. Ali, kao zaraćeni bantustani-ništa osim nacionalizma malih razlika i žabokrečine. E, upravo u tom širenju preko granica zavađenih balkanskih feuda ja vidim neku bolju budućnost ispisanu na našem, zajedničkom jeziku, zvali ga ovako ili onako.

Izvor: Sedma sila

Related posts