O filmu „Plavi somot“ („Blue velvet“) Dejvida Lična

… Plavi somot nije film za svakog. Neki ljudi su ga zaista shvatili. Drugi su smatrali da je odvratan i bolestan. Naravno, film jeste takav, ali ima dve strane. Morate da imate kontrast. Film treba da ima snagu. Moraju biti prisutne snage tame, tako da bude uzbudljiv i da može malo da vas uzdrma. Ako uzmaknete pred tim, onda tonete pravo u neko mlako đubre… Svaki put kada u nečemu ima malo te snage, neko će za to reći da je bolesno ili odvratno. Kada idete do ekstrema, često možete da napravite budalu od sebe ili da snimite glup film. Morate čvrsto da verujete u to što radite da bi to bilo iskreno. Ne pokušavam da manipulišem publikom. Samo pokušavam da, znate, dospem do njih i pustim materijal da sam priča. Da radim unutar sna. Ako je to stvarno i ako verujete u to, onda možete da kažete praktično bilo šta…

… Lamberton, SAD. Po povratku iz posete ocu koji leži u bolnici, Džefri Bomont (Kajl Meklahlan) pronalazi odsečeno ljudsko uho, koje predaje detektivu Vilijamsu. Vilijamsova kćerka Sendi (Lora Dern), koja je prisluškivala njihov razgovor, kaže Džefriju da to možda ima veze sa pevačicom iz noćnog kluba Doroti Valens (Izabela Roselini). Uz Sendinu pomoć, Džefri upada u stan Valensove i biva svedok njenog seksualnog ponižavanja od strane psihopate Frenka Buta(Denis Hoper). Džefri sumnja da Frenk drži njeno dete i muža – kome je odsekao uho – kao taoce. Stupa u vezu sa mazohistički nastrojenom Valensovom i biva teško pretučen od Frenka nakon što su ga odveli kod Bena, gde je zatočeno Dorotino dete. Džefri saopštava svoja otkrića detektivu Vilijamsu, otkrivši kasnije da je njegov partner saučesnik Frenkov i da je umešan u ubistvo povezano s drogom. Sendi i Džefri se vremenom zaljubljuju jedno u drugo, ali Valensova se pojavljuje na ulici, gola i pretučena, i Sendi saznaje za njihovu vezu. Džefri se vraća u stan Valensove i pronalazi telo njenog muža i partnera detektiva Vilijamsa. Frenk dolazi da ga ubije, ali ga Džefri ubija u samoodbrani. Džefri se budi u svojoj bašti. Njegov otac priča sa detektivom Vilijamsom. Sendi ga zove naručak. Doroti grli svog sina…

… Mrzim doterane i lepe stvari. Volim više greške i slučajnosti. Zato i volim posekotine i masnice, one su kao mali cvetovi. Znam da se ljudi na samu reč masnice i posekotine uznemire, ali kada ih vidite uživo, a da ne znate šta je to, mogu da izgledaju zaista divno…

… Plavi somot, kultni film Dejvida Linča( koji potpisuje scenario i režiju), možda na najbolji način prezentuje rediteljevu estetiku šoka i nepredvidivosti, sjajno ukomponovanu sa čudesno mračnom i klaustrofobičnom atmosferom i muzikom koja se svojom dirljivom melanholijom i melodičnošću gradi izvrstan kontrast. Estetika šoka dodatno je pojačana silinom kontrasta koji se provlači kroz čitav film nošen čudesnom magijom nestvarne lepote jedne Izabele Roselini(odnosno Doroti Valens, senzualne umetnice mračnih, noćnih klubova sete i blasfemije) i melanholične, predivne numere s dušom muzike romantičnih pedesetih – Blue velvet, s jedne strane i bolesnog, nihilističnog i mučnog sveta nasilnika, perverznih ludaka i bolesnih umova jednog Frenka Buta(Denisa Hopera) i njegovih prijatelja i sledbenika, kao i čitave atmosfere stana i kvarta gde se odigrava moćna drama, s druge strane… Nepredvidivost izvire iz svakog narednog kadra, nošena neponovljivim duhom kontrasta romantike pedesetih, gotovo idiličnog mira gradića utonulog u vlastitu setu i nasilnosti koja izbija iz psihotične duše nekolicine neprilagođenih pojedinaca… 

Slikovito seksualno nasilje i Dennis Hopper u šokantnom portretu sadističkog psihopate i otmičara porodice pevačice, koju na taj način prisiljava da trpi njegovo nasilje, izazvao je ogromnu kontroverziju oko mračnog, uznemirujućeg, sanjarskog misterija Davida Lyncha. Opis okrutnosti, bolesti i horora, koji leži odmah ispod površine fine, čiste, srednjoklasne Amerike belih vrtnih ograda, nije vrlo suptilan, ali je nepopustljiv, hrabar i sa stilom. Film kombinuje osećaj izobličenog misterija s ironičnim, satiričnim materijalima o Americi i jedinstvenim, veselim, lagano stilizujućim tonom…

… Sama premijera filma Plavi somot 1986. godine izazvala je različite kontroverze zbog izrazitog prikaza nasilja i pornografije te se ubrzo našla u središtu pažnje. Sam film objedinjuje nekoliko zajedničkih Linčovih elemenata koji uključuju iskrivljene simbole, polarizovani svet i tamno podzemlje prepuno čudnovatih likova. Motivi poput lepršavih crvenih zavesa kao i primena plave boje u ključnim scenama filma takođe nastoje u publici podstaći osećaj da je sve prikazano neka vrsta iluzije koja se savršeno uklopila u stvaran svet. Plavi somot odlikuje se elementima preuzetim iz starih noir filmova poput jedinstvenog individualističkog pogleda na svet, prisutnosti femme fatale, nezaustavljivog negativca psihopate kao i upitne moralne problematike glavnog lika. U Plavom somotu, scene s redukovanim osvetljenjem tipičnim za noir film kada protagonista Jeffrey istražuje ‘’mračnu” stranu Lumbertona koju simbolizuje ulica Lincoln suprotstavljene su ‘’svetlijim” scenama kada se Jeffrey preko dana nalazi sa Sandy kako bi joj prepričao svoja iskustva. Time je i naglašen kontrast između dvaju suprotstavljenih svetova s kojima se Jeffrey u filmu susreće (i koji mogu biti shvaćeni kao noćni svet nasilja i perverzije te dnevni svet normalnosti). Podela svetova u Lynchevom filmu obično je povezana s postojanjem dva ženska lika koji funkcionišu kao suprotstavljene strane jednog, rascepljenog lika kojeg u Plavom somotu čine Sandy Williams i Dorothy Vallens. Sandy je povezana s dnevnim, konvencionalnim svetom, a Dorothy pripada noći i svetu zastrašujućih likova. Njihova je povezanost naznačena scenom u kojoj Jeffrey priča Sandy o fascinantnom i užasnom iskustvu iz Dorothyinog stana te nakon toga, svakoj logici usprkos, misterioznom ne opiše Dorothy već Sandy…

… Razumem kada ljudi kažu da su stvari u filmovima čudne ili groteskne, ali svet je čudan i groteskan. Kažu da je istina čudnija od fikcije. Sve što je u filmovima čudno potiče od ovog sveta, tako da ne može da bude baš toliko čudno. Ono što najviše volim je apsurdnost. Pravi humor pronalazim u borbi sa neznanjem…

… Prevesti neku ideju u nešto materijalno jeste predivan proces. To vam ispunjava dušu! Film ne možete da pravite zbog novca ili iz nekog drugog razloga, već samo ako se zaljubite u materijal, ako vas on uzbuđuje. U suprotnom, nećete izdržati put…

… Umetnik koga bih mogao da doživim kao brata jeste Franc Kafka. Njega sam stvarno mnogo proučavao. Neka njegova dela su najuzbudljivije kombinacije reči koje sam ikada pročitao. Kada bi Kafka napisao scenario za kriminalistički film, rado bih učestvovao u tome. To bih svakako voleo da režiram…

… Naslov filma je uzet iz istoimene pesme(Blue velvet) Bobija Vintona iz 1963. godine, koja u izvođenju čarobne, zavodljive i psihički rastrojene Izabele Roselini donosi duh jednog romantičnog vremena smešten u mračni kontekst Linčovog brutalnog ostvarenja… Film i započinje istoimenom setnom i romantičnom pesmom Bobbyja Vintona Blue Velvet(koja čudesno dočarava duh jednog sentimentalnog vremena idilične bezbrižnosti) i prikazom savršenog gradića Lumberton u Severnoj Karolini. Specifičnom metodom snimanja prikazuju se njegovani vrtovi prepuni cveća, kućice okružene belim ogradicama i nadasve idealizovani savršeni susedi koji pozdravljaju lokalnog vatrogasca koji im odzdravlja veselo mašući. Kadar se uskoro prebacuje na čoveka koji doživljava srčani udar prilikom zalivanja vrta te tu prava radnja filma zapravo započinje. Idealizovani svet više nije onakav kakav nam se malopre činio već se fokus scene prebacuje na travnjak i crne insekte koji na njemu žive. Sin nesretnog čoveka koji je doživeo srčani udar, mladi Jeffrey Beaumont (MacLachlan) ubrzo posećuje oca u bolnici te nakon povratka u rodni grad u obližnjem polju nailazi na raspadnuto ljudsko uho. Svoj pronalazak predaje policiji te prilikom razgovora sa prijateljicom Sandy (Dern) odlučuje istražiti povezanost fatalne pevačice Dorothy Vallens (Rossellini) sa zloglasnim psihopatom Frankom Boothom (Hooper)… Sam simbol raspadajućeg uha  kojeg kamera zumira predstavlja neku vrstu katalizatora u opasni imaginarni svet prepun nasilja, no uprkos svemu sam kraj filma prikazan je izrazito vešto odzumiranjem kamere iz Jeffreyevog uha i prikazom samog glavnog lika kako se odmara u dvorištu tokom idiličnog letnjeg dana…

… Gledaoci su film najčešće tumačili kao krimi maštariju koja otkriva trulež ispod uglađene američke fasade. Hoper misli da je ovo hrabro otkrivanje istine uznemirilo mnoge kritičare posle premijere. No, pomenuto tumačenje povlači dodatna pitanja. Da li bi iko te 1986. zaista bio šokiran sumnjivim dešavanjima u jednom američkom gradiću i činjenicom da su tajna sramota grada italijanska pevačica sa očajnim perikama i plačljivi psihopata? „Plavi somot“ je postigao kultni status ne zbog izlaganja gadne stvarnosti već zbog predstavljanja užasavajuće, a opet zavodljive fantazije. Već od prve scene jasno je da Linč ne želi da Lamberton zamišljamo kao stvarno mesto, već izmišljen grad sa izveštačenim dijalozima i TV arhetipovima. Kada Džefri naiđe na Doroti i njen oskudan svet, poput Alise koja propada kroz zečju rupu, film postaje još čudniji. Imalo bi više smisla – ako se i za jedan Linčov film može reći da ima smisla – videti „Plavi somot“ ne kao osudu iskvarene Amerike već kao frojdovsku studiju dečaka na rubu odrastanja, razapetog između uloge uzornog građanina u rodnom gradu – predstavaljenog u liku devičanske Sendi – i nedozvoljenih zadovoljstava koje oličava „fufa“ Doroti…

 … Po mišljenu određenih filmskih kritičara Plavi somot se tumači kao strukturisani san u čijem središtu se primećuje fantazmatski edipovski trougao koji čine Dorothy, Frank i Jeffrey. Njihov je odnos omogućen marginalnom ulogom Jeffreyjevih roditelja u filmu te otmicom Dorothyinog muža i sina, čije uloge naknadno preuzimaju Frank i Jeffrey. Frankova se očinska uloga pored njegove brutalnosti može tumačiti svojevrsnom inicijacijom Jeffreyja koju obavlja pružajući mu Donovo odrezano uho. Pomoću uha, koje u filmu funkcioniše kao portal između svetova, Jeffrey spoznaje svet u njegovoj celovitosti te se na kraju vraća u normalnost. U tom smislu Frank „Jeffreyju nudi ključ života i dar imaginacije“. S druge strane, Jeffrey s majčinskom figurom Dorothy uspostavlja incestualni edipovski odnos koji prestaje u trenutku kada joj je vraćen oteti sin, a tada njezino mesto na neki način preuzima Sandy koja „ima sve osobine idealizovane, aseksualne žene“ te je takođe asocirana s majčinstvom…

… Sastavljen od elemenata film noira i nadrealizma, sa izvrsnom glumačkom ekipom na čelu sa psihotičnim Denisom Hoperom i prelepom Izabelom Roselini, Plavi somot se melodičnom i melanholičnom muzikom kompozitora Anđela Badalamentija uzdiže na nivo nezaboravnog, provokativnog, drugačijeg… Osim sklonosti ka bizarnim pričama, pomaknutim likovima i sjajno kreiranoj čudesnoj atmosferi, Lynch maestralno kombinuje humor i okrutnost, baš kao i plemenitu infantilnost i dijaboličnost. Linčova čudesna imaginacija ovim briljantnim filmom doseže jedan od vrhunaca, dajući zamaha potonjim remek-delima poput Divlji u srcu ili pak Twin peaks … Romantični duh pedesetih, propušten kroz turobni, šokantni filter veoma kreativnog i osobenog autora Linča, rezultira jednim od najbitnijih ostvarenja autorskog filma osamdesetih, pa i šire… Izabela Roselini rekla je o filmu Plavi somot sledeće:

… Mnogi misle da je film prosto bolestan, ali po meni, uvek je bila reč o Dejvidovim istraživanjima dobra i zla. On je zapravo vrlo religiozna osoba. Vrlo duhovna osoba. Svaka religiozna osoba nastoji da definiše te stvari, koje su uvek tako neodređene. Mislim da to čini samo jezgro njegovog filmskog stvaralaštva.

    Između polova dobra i zla smešteno je provokativno i intrigantno, jedinstveno pokretno platno velemajstora filmske režije Dejvida Linča, smeštena je njegova krajnje uzbudljiva estetika šoka i neponovljive filmske magije…Ovo je jedan od onih, večnih filmova koji vas iznova intrigiraju i privlače svojom unutrašnjom tajnom na još jedno nestvarno putovanje svetom pokretnih slika – unutar tame i intime koje bude sva vaša uspavana čula i percepciju, čineći ih iznova izoštrenim i spremnim za nove estetske ugođaje i iznenađenja… 

… Stvari se dešavaju u talasima. Da se pojavi neki veliki alternativni filmski pokret, kao što je bio francuski novi talas ili italijanski novi talas – sve te stvari koje su se dogodile šezdesetih, to bi moglo da promeni današnje stanje… Danas alternativni film prolazi kroz tužno razdoblje, jer su mnogi art house bioskopi zatvoreni.

    Ovo je film jedinstvene magije koji vašu uspavanu čulnu percepciju dovodi do ustreptalosti ekstaze, neponovljivosti iskustva zauvek urezanog u emotivno stablo vašeg umetničkog bića…

Autori: Tanja i Dragan Uzelac

Foto: Pinterest

Related posts