Ima nas ubogih, bolesnih, nesrećnih, prekobrojnih u nekom trenutku, a ima nas i zadovoljnih, ostvarenih, u dobro upletenih tek hvatajući „poslednji voz”. Ima i onih koji ni sami ne znaju gde im je mesto, ima li za njih upražnjena stolica i postavljen tanjir, otvoren mikrofon, prazan podijum?… Na prvi pogled izgubljenih. Na drugi, veliko pitanje.
Najgori u celoj priči su oni koji gledajući svoj trenutni lični i politički interes glume. Glume bolje od profesionalaca koji su završili akademske studije godinama guleći klupe po pozorišnim akademijama. Postaju i smešni, počesto i tužnjikavi, kao u melodrami. Ni da ih sažaljevaš, ni da im se pridružiš, prikloniš. Nekeko veruješ da sami moraju da se izvuku iz sopsvenog blata u koje upadaju sve dublje, braneći stavove bez pokrića u svom biću. Tek kad dobrano prelome, kad odobre najdubljim ćelijama svoje istrošenosti, to je ono pravo. Tek tad im se može verovati. Odistinski. Zacrtali su za svagda.
Neostvareni katkad traže prava i na mestima gde je to izlišno. Tako dolazi i do međuljudskih sukoba kojih inače ne bi bilo. Kad smo preglasni, prenapadni, izričiti do bola, netolerantni, zatupljeni, previše ostrašćeni, ekstremni, može doći do nemilih situacija u kojima strada i telo, zadobiju se fizički udarci, modrice… Ipak, sigurna sam da su žešći udarci oni psihičke vrste, kad vas neko uporno mentalno ugnjetava, sputava, kad vam brani, kad vam staje na put iako od toga ništa nema, makijavelijevski ne birajući sredstva. Tek da „komšiji crkne krava”.
Tabloidni androgini manekeni. Upriličena rubrika trećeg pola. Dizanje dva prsta za prihvatanje. Parade? Za i protiv. Tako isključivo, a da li i neminovno?
Nastavak vekovnog poigravanja prirode, šta li?
Biće nas i dalje i malih, i velikih, i plavookih i onih sa tamnom bojom očiju, i s afričkom frizurom i s svetlo plavom ravnom prirodnom kosom, i voljenih, i neshvaćenih, i heteroseksualno i homoseksualno opredeljenih, i blagih i oštrih, i hodača i vozača, i dobronaklonih i krajnje kritičnih, dušebrižnih i u osećanjima potpuno hladnih, nedodirljivih, svadljivih, biće nas…
I onih što će poželeti da svoju genetskim kodom kovrdžavu kosu isprave, produže nokte, promene na sebi šta sve ne, biće.
Dvoje se najčešće teško spoje. Neka nas. Različitih. I prirodnih i tetoviranih, mirnih i ratobornih, buntovnih i pomirljivih, samozadovoljnih, strašljivih i hrabrih… Neka nas živih pod lupom u istini i laži, rangiranih, ocenjivanih. Kom’ obojci, kom’ opanci.
Autorka: Snežana Marko-Musinov
Foto: Pinterest