„U nevolji stiči znanje i čuvaj imanje“! Mudrost je koja obavezuje. Pre svega da tragamo za skrivenim prostorima ljudskosti iz kojih možemo izlučiti ono malo motivacije koja prevagne vrlini, a zatim, da crne misli odložimo. Obavezuje nas i da nam znanje pomogne u farisejskoj buci. LOŠE STRANE STVARI polaze od vere da je ljudskost neupitna i da joj promišljanje samo doprinosi
Najveći broj svesnih i odraslih ljudi misle da znaju šta im je važno. To znači da razumeju pojmove u kojima stanuju vrednosti zbog kojih bi oni bili spremni da učine razne stvari. Jer, ako mi ne znamo šta nam je u životu važno i šta smo sve spremni da učinimo zarad toga, ko bi drugi to mogao znati? Ljudi su se potrudili da to saznaju, da se za to bore i izbore najmnje zbog toga što se život u zajednici mora organizovati oko takvih stvari, stvari koje su važne, pa ako ne budu spoznali te stvari i jasno stavili do znanja šta su spremni da za njih učine, uradiće to neko drugi, nekim drugim sredstvima protiv kojih neće biti odbrane. Revolucije su na lošem glasu. Ali, ni đavo nije toliko crn. Francuska revolucija promenila je epohu, svest i oblik društvenog života. Uza sva revolucionarna skretanja, uspela je da svest podanika iseli u sećanje a svest građanina učini odlučujućim gradivnim elementom stvarnosti.
Podanik je postao civil, njegova stvarnost nije rezultat milosti vladara nego njegove svesti i odgovornosti. U civilnom društvu žive slobodni, dostojanstveni, hrabri, odlučni građani a u vršenju javnih oblašćenja učestvuju oni koji moraju da dokažu da su princip „država, to sam ja“ zaboravili u udžbeniku nacionalne istorije. Danas to pokazuju „žuti prsluci“, građani koji se bore za svoja prava bez obzira na njihova ideološka opredeljenja. Upitno je da li su razlozi njihovog protesta osnovani ali nesporno je da oni svakodnevno pokazuju da su spremni da sve urade u odbrani svojih građanskih prava, svog dostojanstva. Njihov izlazak na ulice niko nije protumačio kao rušenje vlasti, „mržnju prema predsedniku“ ili izdajnički, antifrancuski čin. Prvi srpski ustanak, istorijski posmatrano, izjednačava se po efektima sa francuskom revolucijom.
On je svom narodu doneo oslobođenje od feudalnog oblika vladavine iako taj obklik nisu razvijali njegovi nego osvajački suvereni. Bez obzira na tu razliku, Srbi su, kao i Francuzi do tih događaja bili podanici. Međutim, revolucije nisu imale isti učinak u pogledu promene svesti onih koji su se pobunili i pobedili. Smatra se da danas u Srbiji postoji građansko društvo i da žitelji više nisu podanici nego civili. Jedan od najprostijih načina da se stvar proveri je poređenje kako građani brane prava i dostojanstvo. Od toga koliko su ta prava važna zavisi i izbor sredstava kojim će biti branjena; od toga šta im ta prava znače, zavisi šta će sve učiniti za njih.
Dakle, danas neki naši sugrađani kad padne mrak, prvo ugase sijalice u stanovima, zatim zauzmu bezbedna mesta u prostoru izlaznog praga i ograde na terasi i u odbranu svojih teško narušenih građanskih prava i dostojanstva nekoliko minuta lupaju u šerpe. „Žuti prsluci“ nose se da bi onaj ko ih ima na sebi bio što vidljiviji, u šerpe se lupa u mraku da bi onaj koji lupa bio što neviljiviji. Ne bih se usudio da dovodim u vezu herojsku tradiciju i način na koji građani izražavaju protest. Nadam se da oni sami znaju koliko im je važno to što brane udarajući u šerpe. Ono što me sprečava da definitivno zauzmem stav o tome je pomisao da je jedan od najbogatijih i najuspešnijih pripadnika našeg roda „kralj šerpi“, pa mislim da se možda građani ugledaju na najbolje među nama a tome se ne može ništa zameriti. Teflonom do pobede!
Autor: Đorđe D. Sibinović
Izvor: Sedma sila