Žašto je „Kanconijer“ vesnik humanizma

Postojala je i postoji među piscima tedencija da odbijaju da se definišu, da ne pristaju na klasifikacije, i da često ih sa prezirom odbacuju. Svaka podela za njih je neprirodna i nepotrebna. Pisci i njihova dela pripadaju svakom pojedincu koji ih čita u bilo kom trenutku, u srednjem, XVIII ili XX veku. Ko je taj kome imamo da zahvalimo za ovakve vrednosti ko je div na čijim ramenima stoje moderni pesnici i pisci kakvima ih danas poznajemo i kako smo došli do etikete humanista?

Petrarka se, kao začetnik humanizma, odvojio od prethodne tradicije, a čitav moderni odnos prema lirici rađa se iz samo jedne nove misli. Drugačija percepcija vremena (zapravo uviđanje toka vremena), uvodi temu konačnosti u poeziju. Figura gospe, stoga, kao takva postaje izlišna. Čak i njeno delanje, bilo u ovozemaljskom ili onozemaljkom svetu, (kao u Novom životu ili Komediji) postaje suvišno čak i nelogično. U trenutku kada pesnik osvešćuje svoju smrtnost i kada gubi veru da će spoznati ono što je transcedentno, ostaje mu da se okrene svom životu i pokuša da sebi samom osmisli život. Gospini pogledi, hod, pozdrav (toposi stilnovizma) koji nose spas nepotrebni su, jer spas zavisi od samog pesnika. Pesnik mora da pati, mora da se preispituje (nailazimo i na početke introspekcije), da li da se prepusti Lauri ili da traga za spasom kroz lauro – savršenstvo zvuka. Petrarka tako nalazi rešenje i poistovećuje ova dva pojma (Laura i lauro) i na taj način figuru gospe oslobađa od svakog mogućeg sagrešenja a njegovoj ljubavi zagarantovana je čistota i bezgrešnost.

Petrarka će se čak češće obraćati Lauri u delu Kanconijera nakon njene smrti. To je opet jedan od dokaza nepotrebnosti gospe kao nekoga ko dela, te i podele ove knjige na dve celine. Poznato je da su svi veliki pesnici do tada kroz svoje gospe pevali o sebi, Petrarka, pak, sada direktno i neposredno peva o sebi i svojim najiskrenijim razmišljanjima i vizijama. Otuda proizilazi posmatranje sebe, lirskog ja, ili čak samog autora van zajednice i stavljanje sebe jedino u kontekst odnosa ja-Bog (gde se kao posrednik ili sredstvo javlja poezija – lauro, reč, zvuk tako i valja shvatiti Laurinu ulogu u Kanconijeru. Ovim tragom. u drugom kontekstu krenuće kasnije Bokačo). Sve su ovo stubovi koji drže novo vreme i novu misao, a nastali su pre svega iz osvešćivanja toka vremena. 

Petrarka je možda prvi, a ako ne, onda najpoznatiji pesnik u tom trenutku, koji peva o sebi kao čoveku na samrti. U tim momentima iščekivanja smrti on “baca pogled” na svoj prethodni život. Ironično, Petrarka ukazuje na tok vremena pevajući kako se ništa u njegovom životu nije promenilo, što ukazuje na stalnost gospe kao simbola. U tome se krije objašnjenje: autor je bitan, kao i njegov doživljaj Laure, bilo da je ona živa ili mrtva. Ono što je ipak drugačije jeste to kako on doživljava svoje patnje: naziva ih igrama. Patnje pred spoznajom smrti i osećanjem straha postaju igre, pesnikove radosti i sreća. U njima uživa i kao da poručuje da pred licem smrti jedino to i može, da svoje patnje pretvori u igre i da se raduje sadašnjem trenutku. Petrarka ni na koji način ne uzdiže sebe u odnosu na svog čitaoca i jedino što mu nudi jeste saosećanje, razumevanje i lepa reč (lauro). Tako se stvara nova filozofija bez doktrine.

Mnogi soneti koje Petrarka piše predviđajući svoju smrt slika su konačnog sjedinjenja Frančeska i Laure, lirskog “ja” i lirike, slušaoca i zvuka koje izmiče u trenutku kada smo spremni da ga dohvatimo. Soneti imaju dva ključa, što i jeste odlika čitavog Kanconijera. Upravo u našoj dilemi leži lepota iščitavanja Petrarkinih soneta. Javljaju se i nova stilska sredstva i oživljavaju se ona zaboravljena i zagubljena u prevodima.

Kanconijer je delo koje je Petrarka pisao do svoje smrti, konstanto usavršavajući ga. Ljubomorno je nadgledao ispisivanje knjige i sam je neretko pisao. Petrarka je tako i samom procesu pisanja dao novo značenje, a u njemu upravo leže temelji humanizma. Ko je humanista? Autor koji je svestan svoje autentičnosti, stila, perfekcionista skrušen nad prazninom svemira koji zjapi ispod njega i čija je jedina nada u besmrtnost sopstveno delo koje će svojom lepotom seniti buduće naraštaje.

Autorka: Lena Malešev

Foto-izvor: Pinterest

Related posts