Intervju: Aleksandra Anja Mijović – „Ne verujem da se neko može roditi zao“

Imamo priliku da vam donesemo priču o kriminalističkom romanu “Otpadnici – Slučaj prvi” autorke Aleksandre Anje Mijović koja je i glavna urednica portala “Direktna reč”.

„Otpadnici“ nisu tamo neki ljudi s periferije vašeg uma ili televizijskog ekrana. Oni su tu u nama ili pored nas. O čemu se tačno radi možete videti u nastavku ovog članka.

Kako ste uopšte došli na ideju da pišete baš o „otpadnicima“?
– Mnogo me žulja nepravda. Verujem da svi pisci najbolje pišu o stvarima koje nemaju. O kojima samo maštaju. Tako i ja maštam o odredu pravednika kojima je stalo do malih ljudi.

Koliko je knjiga inspirisana stvarnim likovima i događajima?

Dok sam još živela u Aziji, naletela sam na vesti o uspešnoj policijskoj akciji raskrinkavanja trgovine organima. Tu su bile i fotografije švercovane dece u kutijama i taj mi se prizor urezao u mozak. Od tih fotografija sam krenula. Kasnije sam proučavala crnu hroniku domaće scene ili stanje stvari u Srbiji. Da li ste znali da je beogradskio VTK odeljenje nagrađeno jer su stali na rep velikom broju domaćih zveri koje su rasturale pedofilski sadržaj po netu?

Ljudi su obično začuđeni, smatraju da toga kod nas nema, da takve zveri žive samo po Amerikama. Bolest ne bira, nažalost. Ima ih i ovde.
Svi likovi su izmišljeni. Krenula sam od premise da više nema ljudi sa viteškim porivima. Ima ih ali ih je mizerno malo. Ugušeni su najezdom smradova. Verujem da, ako se vitezovi udruže i čuvaju jedni drugima leđa – do pravde će doći. Tako su se Otpadnici ujedinili.

Da li je Beograd koji ne vidimo, ipak, živ i postojan kao onaj koji vidimo u našoj stvarnosti?
– Beograd je moj grad, tako i grad mojih junaka. Naravno da je živ, dok je nas koji ga volimo sa svim njegovim manama.

Zašto društvo ignoriše nasilje?
– Mislim da kod nas pojam „društva“ više ne postoji. Svesni smo da ništa ne funkcioniše. Vladavina prava je umrla, a dajemo joj pomen svaki put kada vidimo rezultate Izbora. Živimo u vremenu gde jači gazi slabijeg i niko više ne reaguje. Patimo od kolektivne apatije i nerazumevanja tuđe nevolje koja će kad tad postati i naša. Jer je samo pitanje trenutka kada će naše bitisanje zasmetati nekome s jakim leđima.

Zašto dosta roditelja i prosvetnih radnika ni danas ne shvata ozbiljno vršnjačko nasilje?
– Mislim da shvataju, nego se vode idejom da „ne talasaju“. Ako ignorišu, možda će da prođe. Hirurški nam je odstranjena empatija. Kako i zašto, nemam odgovor.

Kako se okolina i nadležni ponašaju prema žrtvama seksualnog zlostavljanja?
– Kod nas je pravosudni sistem takav da žrtva prolazi kroz veću golgotu da dokaže da je stradala. Jeste li znali da žrtva mora da stane pred svog zlostavljača, da ga gleda u oči i ponovi sve što je rekla u iskazu. Sistem je smišljan nekada davno dok smo još bili koliko toliko zdravi, no danas takav način više nema nikakav smisao, osim da možda osujeti da žrtva uopšte prizna šta joj se desilo. A okolina ili je krezuba – pa je žrtva to zaslužila ili je svezuba – ali joj se ne talasa za potpunog neznanca.

Da li mislite da deca koja na društvenim mrežama kače fotografije na kojima se jasno vidi kako vrše ili su momenat ranije vršili nasilje nad životinjama ili vršnjacima, zapravo, traže pažnju i pomoć ili pak mislite da je to čista bezosećajnost emotivno pomućenih klinaca?
– Mislim da takva deca zaista šalju poruku da im treba pomoć. Mislim da je velika većina takve dece u stvari žrtva nekog porodičnog nasilnika. Ne verujem da se neko može roditi zao.

Zbog čega dolazi do zanemarivanja dece, pa i same očiglednosti da su zanemarena?
– Neko mudar je jednom rekao da bi trebalo uvesti psihološki test ko sme, a ko nikako ne sme biti roditelj. Ne pomaže ni činjenica da su mahom svi roditelji siromašni i da svaki slobodan trenutak troše na dobavljanje još novaca. Deca su prepuštena sama sebi. Roditelji nemaju ni vremena ni elana da oboje vreme svoje dece. I to je još priča koja se odvija u zdravoj atmosferi. A kako je u bolesnoj – takva deca, recimo, muče životinje ili svoje vršnjake.

Zašto ne želimo da se bavimo tuđim očiglednim problemima poput fizičkog nasilja nad ženama i decom, a želimo da se bavimo time ko je s kim sinoć spavao i koliko akcije doživeo?
– Autor „Direktne reči“ Predrag Stojadinović je lepo logički sagledao i objasnio zašto je tako: http://www.direktnarec.rs/2015/12/farma-ili-veliki-brat/ Ljudi su mahom pokvarena roba koja uživa u tuđim nevoljama. Osećaju se superiorno što se baš njima neke tako niske situacije ne dešavaju.

Da li ljudi poput Andreja koji su preživeli ratne traume i nose se sa njima imaju psihološku pomoć i kad nisu hospitalizovani?
– Ah, to je posebno bolna tema jer je kod nas potpuno zanemarena. Naši psihijatri koji su u državnim institucijama uglavnom ne rade svoj posao, prepišu pacijentu terapiju i dalje se ne bave. Kod nas lečenje posttraumatskog stresnog poremećaja svodi se na gutanje šarenih pilulica što je dosta zastrašujuća činjenica.

Pretpostavljamo da ste tokom pisanja bili i istraživač. Šta nam možete reći o institucijama, psihijatrijskim ustanovama, dnevnim boravcima i ostalim mestima na kojima vreme provode „Otpadnici“?
– Da. Situacija je alarmantno loša što sam i pokušala da pokažem u romanu. Sve koliko toliko funkcioniše zahvaljujući vrednim pojedincima. Država i narod ne haju.

Da li deca iz domova imaju neku pomoć države kada izađu napolje ili su prepuštena sama sebi?
– Ako imaju sreće da su živeli u Domu gde rade vredni pojedinci, koje spomenusmo, onda imaju nekoga da im se nađe. A ako bi da se oslone na Državu?… Odgovor su te tri tačke.

Kakve tragove ostavlja porodično nasilje kod dece kad odrastu? Zašto društvo ne govori o tim posledicama?
– Dosta sam i tu temu istraživala i osluškivala šta žrtve govore. Porodično nasilje ostavlja duboke nezarastajuće rane, a ne ožiljke. Takva deca uglavnom prate matricu svojih roditelja jer mi je jedino takva bolesna atmosfera bliska. U večnom krugu nasilja bivaju svoji na svome. Ne snalaze se najbolje u harmoničnim uslovima. Izrazi pažnje i ljubavi su im strani i plaše ih. Oni koji izaberu da ne budu kao svoji roditelji zlostavljači, vode žešću borbu sami sa sobom ili sa svojim demonima. Ko od njih izraste u zdravog čoveka, pa… njemu/njoj skidam kapu! A u Otpadnicima su dobili svog predstavnika – Uroša.

Da li smo na neki način sebični svi mi koji imamo krov nad glavom, malo para u džepu, hranu i toplu vodu, pa se pravimo da nismo primetili na ulici osobu koja nema dom ili tim ignorisanjem pokušavamo da zaštitimo sebe od spoznaje da beskućnik sutra može biti svako?
– Da, mislim da je strah od takvog mogućeg ishoda glavni razlog slepila.

Koliko, zapravo, postoji ljudi bez pravog krova nad glavom u našem glavnom gradu? Gde spavaju?
– Tačna brojka se ne zna ili bar ja nisam uspela da pronađem takvo istraživanje. Ima čitava jedna komuna koja se kreće po Starom gradu, a spavaju u pećinama Kalemegdana. Najžalosnije je što među njima ima jako puno dece. A jedino mesto gde ta deca mogu naći topli obrok i čist krevet je Svratište, a zamalo da ga zatvore prošle godine zbog nedostatka sredstava.

Koliko je surov život na ulici? Sa čime se sve suočavaju oni koji moraju da žive na njoj?
– Mislim da ne postoje reči koje bi mogle da opišu koliko je surovo. Em večna glad, em zima ili leto, pa nedovoljno vode, em nemogućnost kupanja i čiste odeće. A obaška što svaka šuša kad joj je dosadno može i nažalost hoće da istrese svoje frustracije po njima, skitnicama. Uglavnom ih prebijaju ili ih zapale. Šikaniranje je najmanji problem, njima je svaki dan na ulici možda poslednji, jer društvo pati od kolektivnog slepila.

Da li nam možete nagovestiti šta će se dalje dešavati, kakve će teme ispuniti stranice?
– Moja ideja je da otpadnički iskritikujem sve bolesne pojave u nas. U prvom romanu sam obradila neke, za drugi spremam druge. Složićete se da ih ima bezbroj.

Kada možemo očekivati nastavak avantura naših policajaca iz sajber odeljenja?
– Već uveliko krčkam u glavi. No ipak ću sačekati da vidim ima li smisla nastavljati. Jer kad počnem da pišem, kad me inspiracija skalabuta – ne mogu da radim ništa drugo bar godinu dana. Nažalost, takvo je vreme, a računi se ne plaćaju sami, ako me razumete.

Autorka: Milica Janković

Related posts