Dobri moj djede,
Bijah ti ja neku noć, al’ srce moje brzo poželi
Makar kroz pismo tebi doć’, da san s tobom podijeli.
Evo klanjah jaciju djede, pa požurih pisati tebi
Da ti pismom pomilujem sijede, i srcem te primaknem sebi.
Ja sam djede, mirna ove noći, sretna sam ti srcem
Možeš mirno u san poći, budit’ ću te suncem.
Pisat ću ti sad o sreći, tugu ću preskočiti ove noći
Ti spremi jastuk gdje ćeš leći, spusti glavu i zatvori oči.
Sanjah djede Kurban Bajram, jutro rahatno i mirisno
I u snu pomisli da sanjam, kad vidjeh tvoje lice radosno.
Za stolom smo djede svi, pored nane i ti sjediš
Ispunjeni moji sni, stvaran si ne blijediš.
Pa nanu po ramenu tapšeš, i pitaš staricu sijedu
Ako ne zna da joj šapneš, koji vam je Bajram po redu.
Starom rukom ona samo mahne, ne pamti brojke više
Pa duboko i sjetno uzdahne; “Kome se pamti on nek piše.“
Na svakom licu osmijeh je velik, u nama tuge ni truna nema
Kraj nas čovjek srca ko čelik, sreća si djede, naša golema.
Kurbani su razdijeljeni, a sjedinjene naša srca
Baklava se rumeni, meni srce jače kuca.
Prvi Bajram da je probaš i ti. Kaži ako ne valja, neću se ljutiti.
Gledaš majku, pa gledaš mene, očima sjetnim kao da bi plak’o
“Neka su ti ruke pozlaćene, kad si i nju naučila ovako.“
Ne sakri suze dobra moja, rijetko je ko hvali
Al’ bar ja sam tvoga kroja, pa mi riječi srce ne žali.
Ponosan otac preko puta se smije, najviše si nedostajao njemu
Al’ znao je to vješto da skrije, u radosti, nevolji, bolesti i svemu.
Vidiš li djede piliće male, odrasli su sada unučići tvoji
Znale su naše duše znale, da i tvoja uz nas postoji.
Najljepši Bajram dobri moj, neka me obasipa milina
Al’ zašto magli pogled tvoj, i zašto ga privlači daljina?
Stavljam ruku na tvoje rame, al’ ruka propada na stolicu
Ne rušite sretne dane, ne sklanjajte osmijeh licu.
Zašto djede blijediš, zašto opet čezneš!
Ti si tu, kraj mene sjediš, nisi cvijet da tako vehneš!
Probudi me vrisak, a nigdje nikoga oko mene
Na ruci stisak, i oči crvene.
Sva sreća pa se probudih tada, sva sreća što je to bio san
Pa budna pričam s tobom sada. Nego djede, već je dan.
Jesi li mi zaspao dobri moj? Djede čuješ li me?
Ako se šališ, molim te nemoj! Djede ne plaši me.
Šta se sad dešava, zašto te drže tako jako?
Zar se išta ratom rješava, molim vas nemojte tako!
Reci dušmanima ispod ovog sunca, reci da ima Boga
Da mjesto puški u ruke stave srca, da je život posle ovoga.
Reci nešto probudi se! Još ti nisam ispričala sve.
Ustani djede umij se, hajde čuvaj moje sne.
Ne možeš sad otići, sad kad sam te konačno našla
Vidiš da mi duša na tvoju liči, koja te to tuga snašla?
Nisu umorne moje ruke, dođi, milovat ću ti sijede
Otjerat’ ću crne muke, probudi se djede!
PROBUDI SE DJEDE!
Autor: Lejla Hamidović