Reportaža: Pozorište – Party u mraku (Advent i u zagrebačkom kazalištu „Vidra“)

Što se nudi i što se sve može pogledati u kazalištima lako je pronaći onome tko voli predstave, ali ne znam je li itko od čitatelja čuo za „Party u mraku“?

Često me pitaju kako je meni jer ne vidim, mogu više-manje sve sama uz pomoć raznih pomagala: čitam, pišem, radim na računalu, koristim mobitel, kuham, spremam, apsolutno sve. Ali onda kada krenem s pričom kako sve to izgleda u praksi mnogi započnu zamišljati kako je to biti u mraku.

Sve slijepe osobe nisu baš u potpunom mraku. Razina oštećenja vida je raznolika, pa neki od nas imaju osjet svjetla. Neki vide čak i umjetno svjetlo, dok neki razaznaju samo danje svjetlo od noći. Svako i malo svjetlo u oku dobro je došlo, ali kako bi maksimalno prikazali kako je živjeti kao slijepa osoba, po uzoru europskih i svjetskih gradova kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“, već po ne znam koji put, organizirao je „Party u mraku“ za sve zainteresirane građane bez oštećenja vida.

Dakako, kako su videći znatiželjni kako je slijepima, tako se i mi slijepi ondje pojavimo, jer ipak smo videćima tamo podrška, vodiči, a i nezaobilazni zafrkanti.

7. prosinca 2015. tako je u dva navrata po sat vremena organiziran party u predvorju kazališta „Vidra“. Apsolutan mrak, oklijevanje pri ulasku, blokada, pomalo šok bili su prisutni kod većine. Pazi se da nije prevelik broj posjetitelja, pa je zbog toga party organiziran u dvije grupe i to samo na sat vremena zbog logičnih razloga.

Mnogi od videćih su u mraku, potpunom mraku proveli možda svega par minuta dok nisu pronašli svijeću ili ponovo uključili svjetlo… Оvdje na partyju omogućeno je svjetlo, ali samo nakratko kako bi se provela igra „prepoznaj, opiši“. Tada, osoba koja vidi ima povez preko očiju, te samo pri rukovanju s osobom mora reći tko je osoba, te kako izgleda.

A u samom mraku – posjetitelji su izrazili želju za pićem. Nekima je rečeno da Cole nema pa su dobili Fantu, ali ipak im je dan Sprite što osoba nije primijetila sve dok nije otpila gutljaj.

Hodali su samo hrabri. Prostor predvorja bio je očišćen od stolova tako da je sve bilo i više nego sigurno, ali nisu se baš svi usudili kretati pa su se držali samo uza zid ili šank. Oni hrabriji, okušali su se u kretanju uz pratnju slijepe osobe, a kasnije i sami. Zanimljivo je bilo kako bi prilazili svakome i pitali: „Tko si, hej Marko! Ne, Ivan je, ma joj, nisam skužio…“

U jednom trenu posjetitelji su morali pronaći određenu osobu za koju su slijepi znali iz prve gdje stoji, ali ostatku je trebalo desetak minuta da ga pronađe! Zatim se jedna osoba javila sa: „Tu sam“, a osoba s povezom morala je sama doći do nje – bilo je raznih puteva!

Iskustva posjetitelja bila su razna. Mnogi su rekli da nikad nisu toliko bili u mraku, da imaju strah od udarca pa imaju ruke uvijek ispred sebe. Kažu da poznate prepoznaju po glasu, ali one tek upoznate te večeri nisu prepoznavali ni iz više pokušaja. Također, posjetiteljima je bilo dovoljno sat vremena da donekle, ali ne u potpunosti shvate kako je zapravo slijepima, ipak ima još dosta segmenata koje bi trebali proći da bi u potpunosti shvatili.

Što se ovakvog događaja tiče u europskim gradovima, najpopularniji je Beč gdje su neki od naših organizatora bili i kažu da su, iako su slabovidni, doživjeli ondje šok i nije im bilo svejedno. Ondje je prostor velik, sve je realistično, čak postoji i „tramvaj koji vozi“ i ima govornu najavu. Dakako, sve je to u zatvorenom prostoru s raznim podlogama, zvukovima vode, ptica, prometa…

Igor, inače član kazališta „Novi život“ i ujedno slabovidan, nije se ondje dobro osjećao, ali kaže da je iskustvo više uvijek dobro kako bi još bolje shvatio i pomogao svojim slijepim prijateljima, a i objasnio videćima kako je zapravo ne vidjeti.

Kako je rekla moja prijateljica Iva: Sljepoća ne znači 90 % informacija manje, nego 100 % načina više za doživjeti svijet… mirišući, dodirujući i slušajući videći uzvanici ovog partyja kratko su obuli cipele slijepih osoba i krenuli u pustolovinu gdje se prepreke ruše.“

Ja sam za party čula usput tako da mi je žao što nisam javila na vrijeme, ali vjerujem i nadam se da će biti organiziran još koji pa sljedeći puta čitatelje pravovremeno obavijestiti i pozvati.

Do sljedećeg čitanja.

 

Autor: Petra Deša

Related posts

Leave a Comment