Ti ne mozes da pričaš, ja ne mogu da verujem. Simuliram plač jer urlici prodiru duboko u tkivo jastuka. Ma, gladovaću toliko dugo da ću postati tanak toliko kao štapići svetla što nas ujutru češu. Brojaćeš mi ugljenisana rebra a, ja ću da kašljem balone. I maziti mi ogrebotinu sna na naličju ledja. Zgužvati moj kikot ispod kreveta. Iščupaj lukovicu zvončića iz mog uha, i ugasi lampu nad glavom, jer – šta će mi svetlo? Autor: Miloš Janjić