Stigao Mića danas sa terena. Bio na Kosovu ravnom. U nekoj nedođiji đe medđed raznosi poštu. Selo neko, na vr’ planinčuge, gde broj stanovnika iznosi pet staraca, dve mačke i osam kokošaka. Kaže, teški su uslovi, zemlja tvrda, nebo visoko, s Juga ide neprijatelj a sa Severa onaj što treba da nas brani, pa mu isto dođe. Priča on meni dok pijemo kafu sve to, a ja ga pitam kakvo je raspoloženje u narodu. Kaže, fantastično. Oslikali im crkvu, i sto posto stanovništva (svih pet staraca) je oduševljeno. Otvorili usta sa po tri zuba, zabacili glave, gledaju fresku Pantokratora u kupoli, gledaju pozlate na Prorocima, gledaju u Svetog Iliju i plaču. Isplaka se i Mića sred one kafe.
Kada sam ga ispratila, nisam oprala šolje. Nisam ih ni rasklonila. Sela sam za sto prekriven onim babinim dunklo grao stolnjakom i razmišljala o tome kako tim starim, prostodušnim ljudima malo treba da budu srećni.
I pojavi se prekoputa mene moj pokojni Milutin. Nisam ga videla već trinaest godina. Nisam ni mogla, jer od tad nije među živima. Gleda me onim svetlo šućmurastim očima ispod obrva u špic, brkovi mu potresani, miriše na plavu niveu. Sve na njemu opeglano. Uvek je bio kicoš, uvek usklađivao boje sa prilikama, uvek glancao cipele. A sada, za ovaj naš susret i ćelu je uglancao niveom, pa mu sija na popodnevnom suncu koje pod kosim uglom pada kroz kuhinjski prozor. I povrh svega, našao je za shodno da me pita sećam li se njegovog osamdesetog rođendana.
Deka je bio u godinama u kojima se za rođendan ne očekuje više ništa. Štaviše, smaralo ga je da mu uvaljujemo parče jedne te iste plazma torte i nove papuče iako ni stare nije stigao da pohaba. Telefonski imenik je bio poluprazan, tu su bili samo naši brojevi. Brojeva prijatelja nije bilo jer su svi već otišli Bogu na istinu, kao i njegova voljena Olga, bez koje je bio usamljen. Nije mu trebalo ništa. Ni torta, ni papuče ni bilo koja glupost za koju smo mislili da bi bila praktična a bila je potpuno nepotrebna. Mene su roditelji zadužili te godine da odem dan uoči Milutinovog rođendana do čaršije i kupim mu poklon. Idem, šetam, ne znam šta da uzmem. Na kraju sam svratila do usputnog marketa i uzela mu čokoladu od trista grama. Bez lešnika, naravno, iz poštovanja prema Milutnovim zubima, koji su i dalje bili brojni, ali ipak osetljivi. Upakovala sam je u ukrasni papir i ustala ujutru tik posle njega i sa kafom mu predala poklon. Podigao je one špicaste veđe i mirno ga otvarao. Vervatno je mislio da je u pitanju još neka nepotrebna glupost. Papuče, masažer, brijač… Kada je video da je unutra čokolada, zastao je. Spustio ju je na onaj za fleke praktični graorasti stolnjak i gledao u nju ćuteći. Onda je počeo da plače.
Nisam znala kako da reagujem, nisam znala da li sam pogrešila.
Isprekidanim glasom mi je rekao kako je ceo život bio željan čokolade. Kako je kao mali samo mogao da je gleda po vašarima ili izlozima, kako je posle rata kada je bio šegrt, mogao samo da sanja o danu kada će moći da je priušti. Onda se oženio i zaposlio u Goši koja mu je omogućila sve benefite. Dobru platu, gradnju kuće iz snova, letovanja, zimovanja, školovanja dvoje dece, auto. Ali ne i čokoladu. Čokoladu mu je uskraćivala etika, jer svaki put kada bi je baka uzela on bi je ostavljao deci, unucima, ne pipnuvši je. Mislio je da nema prava na to, jer ako je on nje bio željan kao dete, nije hteo da je uskrati svojoj deci. Nije ni kocku hteo da uzme. Tada sam shvatila da je moj deka Milutin u životu pojeo ne više od par kockica čokalde, i to pod izgovorom „da se ne baci“.
Rekla sam da je cela za njega. Odgovorio je da ima šećer i da ćemo je podeliti. I jesmo je podelili. Podelili smo i suze koje su komplikovale gutanje kockica čokolade. Verujem da je Milutinu taj rođendan bio najlepši.
Kažu da starci podetinje. Ne podetinje, samo su rasterećeni. Nema više trke za poslom, nema više ekonomskih briga, nema planova, nema razmišljanja o budućnoti. Oni žive one preostale trenutke u sadašnjosti i zato su sposobni da se raduju malim stvarima koje se dešavaju sada. Šolji kafe, zumbulima, čokoladi ili oslikanoj crkvi. I raduju im se iskreno kao i sva deca.
Autorka: Marija Ristić
