Dolazim ti kao fantom slobode i zato pokaži što znaš…
Sto pedeset ruža i djelić tvog sna
marširalo je sinoć bez prestanka.
Dao sam svoj najbolji grad
padali su uz put
Oznojeni šampioni ugašenih pogleda
Dolazim ti kao fantom slobode
i zato pokaži što znaš!
Dolazim ti kao fantom slobode
da te vodim ravno do dna!
Loše prikrivena želja, daleki cilj
Rutinsko svođenje računa za majmunska lica.
Provincijski bal s pjesmom na kraju,
rasturala se noć.
Zaspao sam nad otvorenom knjigom,
okovana svijest u zlatnom izdanju.
Dolazim ti kao fantom slobode
i zato pokaži što znaš!
Dolazim ti kao fantom slobode
da te vodim ravno do dna!
A kada zaželiš da se vratiš,
pogledaj,
omamljena samoćom tvoja sjena
na prozoru,
u ogledalu
pred vratima.
Vidio sam bijes tvrdih momaka,
demonska igra odbačenih ljudi.
Ko je zauzeo mjesto u raju,
poštenje ili vlast
Ko je hvalio carevo ruho
patuljci s naslovnih strana!
Dolazim ti kao fantom slobode
i zato pokaži što znaš!
Dolazim ti kao fantom slobode
da te vodim ravno do dna!
Nakon prva dva studijska, enormno uspešna albuma (koja su omogućila bendu proboj na sceni i veoma brzo dosezanje kultnog statusa među brojnim fanovima tadašnje Jugoslavije) – Azra (1980.) i Sunčana strana ulice (1981.), bilo je vreme da se napokon usnimi ono po čemu će brojni svedoci, obožavaoci i uživaoci nebrojenih Azrinih koncertnih dešavanja – od legendarnog zagrebačkog Kulušića do beogradskih Doma omladine i Studentskog kulturnog centra, pamtiti borbenog, veoma angažovanog, svojeglavog i hrabrog Branimira Štulića i njegovu Azru. Na red je došao koncertni album – i to kakav!
Štulićev otklon prema velikim koncertnim podijumima diktirao je mesto dešavanja snimljenog materijala, jer, kako je sam tvrdio rock muzici mesto je u malim, kompaktnim klubovima i salama gde može da se izrazi i oseti sav onaj bunt i energija koja je od prvih dana pokretala i bend i celokupan rock and roll pokret (u Azrinim slučaju tadašnji Novi talas). Krajnji proizvod(uslovno rečeno proizvod jer nije imao nikakve veze sa Džonijevim poimanjem rokenrola,koji se oslanjao na čisti underground ili kako je on to voleo nazivati – udrigraund, izvornu čistotu bez ikakvih komercijalnih primesa) bio je album Ravno do dna, obilje džonijevskih sirovih užitaka, buntovnički intonirane poetske kritike društva u sadejstvu sa baražnom vatrom gotovo garažnog zvuka Azre kao neponovljivog tria fantastikus (Štulić-Hrnjak-Leiner). Scenski uragan (koji je podrazumevao beskompromisno davanje do kraja sve trojice članova benda, njihovo psiho-fizičko iznurivanje do krajnjih granica da bi se na pravi način predstavili i muzika i stav benda, da bi se stoprocentno bilo pošteno prema publici – koja je, uzgred, sve to umela itekako da ceni, prateći bend danima uzastopno na koncertnim maratonima – nastupima iz dana u dan istim tempom, nadahnućem, energijom) usnimljen je kao izvorni džonijevski beat, suva esencija svega onoga što je Azra predstavljala na tadašnjoj, sada već legendarnoj jugoslovenskoj rokenrol sceni. Uprkos velikoj konkurenciji u vreme kada je oslobođena stega nazovi komunizma, početku kraja jednog nakaradnog, rigidnog, autokratskog društva rokenrol scena prodisala punim plućima i donela sobom neke od najboljih bendova s ovih prostora – od Šarla akrobate, Paribrejkersa, Električnog orgazma do Haustora, Filma, Prljavog kazališta (pomenimo samo neke iz mase novonastalih bendova s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina dvadesetog veka) Azra je ostala glavnom koncertnom atrakcijom i grupom koja je u periodu od dve godine izbacila na tržište četiri kultna albuma i mnoštvo ultimativnih singlova (zaključno sa E pa što). Bilo je to zlatno doba Džonija Štulića, vreme kada je nakon decenije stvaranja iz prikrajka (svog čudesnog udrigraund sveta), grčevite borbe za sopstvene ideje i proboj na sceni i niza lomova (životnih i kreativnih) uspeo bez ikakvih kompromisa u sopstvenoj nakani, ideji da istrese gorčinu do kraja i uzvrati udarac dupeliscima s naslovnih strana… Sve što su Štulić i Azra u dve godine proboja na sceni (ukoliko ne računamo Džonijev minuli rad iz sedamdesetih, 3-4 godine (1977. – 1980.) surovih bitaka oko brušenja kreativnih ideja i sastava budućeg benda koji je prošao mnoštvo transformacija) predstavljali do tada, napokon je zaživelo punim sjajem na albumu Ravno do dna. Bunjuelovski (džonijevski) fantom slobode napokon je došao po svoje i poveo publiku ravno do…
Ludilo snagom oceana plavi moju dušu
I nagriza um
Ključevi vlasti ispod maske na zidu
Impozantna golet na smetlištu
Gledam samo njihova lica
Slavna artiljerija stiže na cilj
Ja sam tu slučajno
I prokleto sam ljut
Opće grebanje za životni prostor
Opći grabež za titule
Fakat se ne biraju sredstva
Seljačine uvijek u prve redove
Gledam samo njihova lica
Slavna artiljerija stiže na cilj
Ja sam tu slučajno
I prokleto sam ljut
Postoje milioni koncertnih albuma i postoji Azrin Ravno do dna. Postoje nebrojeni bitni i veliki koncerti u kolektivnom sećanju i postoji sedam rekordnih dana rasprodanog Kulušića. Postoje rokeri, buntovnici, poželjni i subverzivni, melanholični i besni, i postoji Branimir Johnny Štulić. Pesnik i bitnik. Dana 21. oktobra 1981., na analognu traku snimljeno je preko 120 minuta grčevite borbe jednog čoveka protiv sistema, protiv samoga sebe, protiv struje. Azra u ranim danima, na vrhuncu uzleta, s visokom podignutom šakom. Azrin koncert trebao je biti dvostruki, tako su barem očekivale glavešine Jugotona i tehničari u reportažnim kolima parkiranim ispred Hrvojeve 6. Ali gde napraviti rez? Johnny, Leiner i Hrnjak nisu stajali, koncerte su odvozili u jednom dahu, selekcija odabranih naslova nije dolazila u obzir. Snimljena su dva koncerta, 19. i 21. oktobra, izbor je pao na ovaj drugi – trosktruki album, 44 pesme, 122 minute sirove energije, publika koja ne želi otići. A sve samo godinu i po dana nakon Azrinog prvenca.
Pitat ću te da li znaš
Zašto glupost dobija
Zašto hoćeš da živiš
U sjeni bogova
Dopusti sebi da se zaljubiš
Baci čini na ideal
Čiji je grad bez ulica
Visoko iznad vlakova
Ja se zovem anarhija
Štulića su mučile muze, nisu mu dale mira. Njegova hiperprodukcija verovatno nije zabeležena ni u svetskim razmerama: prva četiri albuma na ukupno osam vinila, s tim da je u kasnijim fazama i dalje posezao za svojim škrabotinama iz ranih osamdesetih. Zato je, da ne dosađuje previše Siniši Škarici, imao plan. Na Ravno do dna je uvrstio čak 14 novih pesama, koje su tada u Kulušiću prvi put izvedene. Bile su to: Ravno do dna, Džoni budi dobar, Rođen da budem šonjo, Visoko iznad vlakova, Plavo – smeđe, Reket Roll iz šume Striborove,Vrata podzemnih voda, Svjetska lada, Sestra Lovel 1984, Ne želim ništa loše da ti uradim, Prokleto ljut, Sjaj u kosi, Ostavi me nasamo i Nedjeljni komentar. Da su objavljene zasebno, kao samostalan album (po mišljenju mnogih umnih ljudi, znalaca) jedinstvene, stilski doterane i kompaktne ove pesme bile bi možda jedan od najboljih Azrinih albuma. Ali… Džoni je jednostavno bio drugačiji, svoj (posebno mereći aršinima ovdašnje scene i masom netalentovanih, nametljivih kreatura koje su nedostatak hrabrosti, ljudskosti i talenta kompenzovale svim vrstama nepotizma, demagoškim maskiranjem suštine prevare i komercijalnim ljigama, izbacujući na svakih par godina, decenija po pesmu, dve ne više od solidnog kvaliteta i predstavljajući se zvezdama scene koja je vremenom postajala sve bleđa, impotentnija, ništavnija u svakom smislu). Džoni jednostavno nije merio stvari tržišnim ili umetničkim kalkulacijama, izbacivši poput supernove iz sebe sav postojeći sjaj, materiju i energiju u samo par godina (omogućivši potonje nastanke novih života, rokenrol ideja proboja i sagledavanja stvarnosti iz različitih uglova), nestavši potom zauvek, bez vidljivog traga, ugasivši se poput pomenute zvezde, zauvek…
Ovo je dan kad sam bezuspješno slagao sve
bircuze uz niz
hodao ulicama znam dobro taj film
plazio sam na nogama i to do kasno u noć
videh se na drugoj strani hej Džoni boj
zaboravih vam reći da zovu me Džoni
pravo mi budi za to
oni što me vole zovu me tako
kad sam kao mali došao u grad
morao sam samom sebi dati nadimak
hej Džoni
budi dobar Džoni be good
ovo je dan kad sam očajnicki tražio svog
partnera za fuk
lutao ulicama vrtio se u krug
pjevao sam svoje pjesme i to do kasno u noć
vidjeh se na drugoj strani hej Džoni boj
zaboravih vam reći da zovu me Džoni
pravo mi budi za to
oni što me vole zovu me tako
kad sam kao mali došao u grad
morao sam samom sebi dati nadimak
hej Džoni
budi dobar Džoni be good
Naslovna pesma – Ravno do dna, zatim Lada, Šonjo, Prokleto ljut i Komentar neki su od najsnažnijih poklika koji su ikada odjeknuli ovdašnjim novim talasom. Azra je u Kulušiću te jeseni delovala kao superbrzi voz kojeg je mogao zaustaviti samo prazan rezervoar. Ili zid. Previše provokativna, politički angažovana i sarkastična pesma Nedjeljni komentar pomutila je zadovoljstvo odrađenog posla. Iako su prst mogli upreti u još stotine drugih stihova s albuma, dežurnim cenzorima zasmetala je pesma koja je od prve udarala u glavu: Čitam nedjeljni komentar koji jasno kaže: tko ne misli ovako taj kleveće i laže. Ljudi bez kalibra i bez ideje ufuravaju nam istine crno-bijele….
Album Sunčana strana ulice nije imao problem, ali na Ravno do dna smo u dogovoru s tadašnjim direktorom Jugotona Mirkom Bošnjakom ispisali cijeli niz fusnotica uz pojedine pjesme jer smo njušili mogući pritisak zbog pjesme Nedjeljni komentar. Pa smo njoj dodjelili fusnoticu lokalnim bogovima, a onda i Kurvinim sinovima fusnotu imperijalizmu i hegemoniji. Nisam siguran je li pritisak dolazio od Šuvara ili se danas svi pritisci njemu pripisuju zbog tada aktualne Bijele knjige ili njegove tadašnje pozicije Sekretara za kulturu, kaže Siniša Škarica, urednik u Jugotonu tada direktno zadužen za albume Azre i drugih rock bendova. Ako je bilo neke cenzure, bilo je autocenzure. Johnny je uživo pjevao Rusi dolaze, a na studijskoj verziji Kurvinih sinova je pjevao oni dolaze. Danas mi se Nedjeljni komentar ne čini ništa paprenijim od Poljske u mom srcu ili Nemoj po glavi Druže Plavi. Zvanična je politika vjerojatno imala neko ne baš pozitivno mišljenje o tim pjesmama, ali nije radila pritiske. Ta autocenzura mogla je amortizirati napade, a postojale su i te fusnote kojima smo pribjegli kako bi Ravno do dna izašla s pjesmom Nedjeljni komentar. Možda smo puhali na hladno pa smo pisali te fusnote, a definitivno je svojom političkom zaleđinom Mirko Bošnjak osigurao da ne bude problema.
Johnny je bio svestan da je Jugotonova zlatna koka i da može postaviti ultimatum potrčcima koje je navodno slao Stipe Šuvar: ili sve ili ništa. Išlo je sve, uz kompromisnu fus-notu lokalnim bogovima, kao što su nekoliko meseci ranije Kurvini sinovi bili posvećeni imperijalizmu i hegemoniji.
Pesma Nedjeljni komentar samo je jedan od Johnnyjevih nepodobnih, subverzivnih, istinskih i beskompromisnih političkih osvrta (kao čudesna iznimka ovih nesretnih prostora, kao dragocena vrednost koja je pristajala uz rokenrol kao antisistemski bunt, ali, ne i kod nas i ne kod tzv. domaćih rokera koji su uvek više bili u konformističkom maniru što da se zameramo bez potrebe štiteći zauvek i svuda vlastito dupe unutar sistema koji i dan-danas počiva na istovetnoj osnovi dominantne, licemerne većine) koji bi jednakom istinitošću funkcionisao i u decenijama koje su usledile. Džoni je bio jedan od retkih, ako ne i jedini čovek iz ondašnje, socrealističke, rokenrol priče koji je jasno i glasno, ne praveći kompromisa, progovorio o truleži sistema koja je vonjala na sve strane, društvu koje se zasnivalo na demagogiji i podaništvu, prećutnom prihvaćanju privilegovane većine i trulih komformista, licemera uopšte. Bio je prvi čovek na barikadama koje za tzv. buntovnike socijalizma nikad nisu ni postojale, jer se sve zasnivalo na licemernom zadovoljavanju forme, nezameranju vladarima naših sudbina, eskapizmu i izigravanju nečega što većina nikad nije želela ili svojim bićem mogla biti.
Čitam nedjeljni komentar koji jasno kaže
Tko ne misli ovako taj kleveće i laže
Ljudi bez kalibra i bez ideje
Ufuravaju nam istine crno bijele
Investicije su probile plafon troše se krediti
Svuda mnogo paranoje svi su do grla u krizi
A mi bi htjeli da budemo centar svijeta
Kineski sindrom za mnoga ljeta
A ja
Ja nemam dara
Zabranjeno je da se odgovara
Šljakeri danas žive kao bubreg u loju
Nitko ih ne dira dok stoički drmaju lozu
Penzioneri sjede mirno kao ptica na grani
Raj za moju staru vrte se tobogani
Svako malo neko se pospe pepelom po glavi
Opreznost iznad svega budi pametan stari
A što ti tu možeš ne budi lud
Oni budu tebe rista ravno na sud
A ja
Ja nemam dara
Zabranjeno je da se odgovara
Moja mala nije nikad bila u jumbo jetu
Ne pada joj na pamet ona drži dijetu
Klinci zure u TV i to po cijeli dan
Oči su im četvrtaste k’o ekran
Ja se vraćam kući rano u pola šest
Na prvom uglu konfisciram jogurte
Udarac u glavu me brutalno dovlači svijesti
Ako ne slušaš kurvin sine nećeš ni jesti
A ja
Ja nemam dara
Zabranjeno je da se odgovara
Rokenrol je kod nas uglavnom bio samo forma, u biti jeftina senzacija bez suštinskog, buntovnog sadržaja, osnovne beat supstance, barem ne onog istinskog, otvoreno antisistemskog bunta koji se na Zapadu plaćao glavom – kao recimo u slučaju Džona Lenona i Džima Morisona koji su Džoniju bili glavno duhovno izvorište. Bila je to stvar poštenja o kojoj je Džoni nakon odlaska puno pričao, navodeći svih ovih decenija da se zbog licemerja i gluposti većine nije više imao kamo vraćati (sve o čemu je pevao pokazalo se više nego surovom istinom, a sve za šta se zalagao kao vrednost nestalo je u plamenu devedesetih. Čitav jedan svet srušio se u jednom dahu, ostavljajući Džonija još usamljenijeg – rezigniranog i ljutitog na sve mutave urlatore, sve one koji nisu želeli da ostane ni pomen na ljepotu porazbijavši sve snove i ideale). Branimir Johnny Štulić jednostavno nije bio deo iste priče koju je većina perfidno prihvatala. Rekao je šta je imao i povukao se da ne smeta vlastitom delu.
Veličina Džonija Štulića po autoru ovih redova uveliko se zasnivala (pored naravno maestralne poetike i muzike) upravo na tom poštenju, hrabrosti, doslednosti i čvrstom stavu da beskompromisno stoji iza vlastitog dela i uverenja. Na kraju, u hamletovskoj dilemi (uslovno rečeno, jer njega svakako nije mučila) između kamijevskog Pobunjenog čoveka i muzilovskog Čoveka bez svojstava, Džoni je hrabro, bez ikakvog kompromisa odabrao ovo prvo. Kad je napokon shvatio da je njegova borba bila uzaludnim pokušajem menjanja suštine stvari jednog propalog društva unutar kojeg mrtvi fazani lete iznad naših glava i sistema krivog srastanja, Džoni se povukao – nepovratno. Nije više bilo nikakvog smisla niti razloga nastaviti dalje.
Na mali kavkaz pala sjeta
Neki dan sam čisto uz put
Zavirio kroz dim cigareta
I vidjeh dobro svi su tu
Hajde da prošećem svoju facu
Rekoh svima glasno u brk
Pa cipelom vrha tupa
Zakačim prvog do sebe
Čemu da pričam braćo ćudna
Nista nije kao prije
U kratkom bljesku oka njena
Iskri nesto poveće
U mome gradu mnogo toga
Što ne volim ni u snu
Prišla mi je stara dama
Poljubila me za rakiju
Pojma nemam što donosi sutra
Dekintiran sam totalno
Tišina se spušta u grad
Melje me tiho uporno
Svoje slatke godine
Lada gura svima pod nos
Zeljela bi da se otkači
Da joj netko skine junf
Fura imiđ bolje od kritičara
Zalepugin joj je stari frend
Kao sutra ide kod maserke
I nema frke evo nas na tv
Puši puši svjetska lado
Mi smo tvoj omiljeni bend
Puši puši svjetska lado
Ja ti nisam neki perspektivni frend
Puši puši svjetska lado
Javit ćemo ti se iz amerike
Puši puši svjetska lado
Noćas plove brodovi
Džonija jednog dana više nije bilo, ali…muzika i stihovi(u formi pesama i albuma) su zauvek ostali, kao i u slučaju kultne live ploče Ravno do dna. Ona i danas, nekoliko decenija kasnije, zvuči nestvarno, nadrealno, revolucionarno, sveže i subverzivno, zvuči poput britkih Džonijevih stihova i muzike Azre besno, romantično, svetlosnim godinama drugačije od tadašnjeg i današnjeg proseka koji je u međuvremenu sve poravnao – do dna i uklonio svaku pomisao na lepotu, originalnost izraza i bunt kao osnovu rokenrol izraza samosvesnog pojedinca – autora, umetnika, čoveka u kandžama sistema koji se bori do poslednjeg daha, odupire beznađu, melanholiji… Ravno do dna i dalje ostaje džonijevski fantom slobode koji razbija svojom snažom satirom sav apsurd malograđanštine i nakaradnih sistema, spleen velegrada, kritikujući beskompromisno hipokriziju ustaljene moralnosti, zapljuskujući obale života neprolaznom lepotom poezije i muzike…
Autor: Dragan Uzelac
