Obećao si mi taj ples
Još jedan, samo jedan
Pod nebom sa kojeg kaplju zvijezde
začarane mjesečevim prahom
Obećao si jednoj šašavoj glavi
da ću se opet osjećati kao klinka
I da ćeš mi vratiti moje igračke
I ono srce koje kuca poput ševine pjesme
I prste drhtave i nespretne
U igri zvanoj prva ljubav
U očima iskričavim od bisera
Bjelini kojoj je drugo ime naivnost.
Nisam ti vjerovala, ali sam slušala
Upijala taj manuet, Slavujev glas
Smijala se ludosti neostvarene mašte
Puštala da kroz etar putuje nada
Zarobila je u zlatnu krletku čekanja
Sve one suze isplakane i neisplakane
Sve one ukradene poglede preko ramena
One dane jedne davne mladosti
Puteve posute morskim koralima
Narandžastim, ljubičastim…
Spektar boja jedne daleke noći
U kojoj sam ti poklonila komadić srca.
Komadić srca od akrilika
Ne od stakla, staklo se lomi
Akril ostaje da traje do iza kapije vječnosti
Zauvijek je ostao na pregibu tvoga vrata
Da tiho otkucava minute tvoga zaborava.
Da kada zažmuriš u zjenice se slije
Izmučkan kaledioskop jednog zagrljaja
Dva srca,
Moje napuklo
Tvoje nesvjesno trenutka prolaznosti
U kom obećanja liče na iscrtan papir
Koji se u vremenu briše
Do neprepoznavanja.
Foto: Pinterest
Autorka: Sonja Bratić
