Prikaz romana „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića

Kada neko umjetničko djelo po svom nastanku biva zabranjeno naredbom režima, nepisano se podrazumijeva da ono sadrži kvalitet, jer moralo je odjeknuti zaista glasno da bi uzdrmalo vlast, a osim toga, umjetnost nije i nikad ne bi smijela biti sušta propaganda. Naprotiv, ona je medij otpora, margina uzvišenosti i širine. Njen je zadatak da govori u ime života, pronalazeći podzemne kanale kojim opisuje njegovo jezgro. Te činjenice je bio svjestan i Dragoslav MIhailović kada je napisao svoj kratki roman „Kad su cvetale tikve“, još jedno djelo sa kojim se čitaoci ovih prostora sreću u srednjoškolskim klupama, a čija se gorčina još jačim intenzitetom osjeti u zrelijem dobu.

Mihailović je imao tu sreću da dočeka duboku starost, te danas živi i radi u Beogradu, kao član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Od rane mladosti dolazio je u sukob sa vlasti, zbog čega biva prognan na Goli Otok gdje provodi godinu dana. Zbog svoje pobunjeničke istorije, iako akademski obrazovan, nije mu pružena prilika za poslove iz struke, te je većinu svog života u tadašnjoj Jugoslaviji proveo nepravedno zapostavljen, dok je danas neizostavan dio proučavanja domaće književnosti. Ako pogledamo njegov književni opus, lako je uočljivo koliko su mu lična iskustva poslužila kao model u stvaralačkom procesu. Nezadovoljstva društvenom i političkom slikom svog vremena obuhvatio je u romanu „Kad su cvetale tikve“, objavljenom 1968. godine, koji je ubrzo potom postao zabranjen zbog intenzivne upotrebe psovki, nepristojnih izraza i žargona, a pogotovo zbog svog prikaza represivne vlasti i trulih vrijednosti svakodnevnog života. Naočigled, naslov romana nosi pozitivnu konotaciju, asocirajući čitaoce na sunčano doba godine. Tim više se pojačava osjećaj nelagode nakon čitanja, jer je u svega stotinjak strana stalo sve ono ružno što se nagomila u čovjeku i samom društvu. Opet, sa druge strane, ciklična priča napisana u formi ispovijesti, gotovo kao pismo čitaocu, čita se doslovno u jednom dahu, što zbog svoje kratke forme, što zbog budne pažnje koju izaziva svakim svojim redom.

Radnja u retrospektivi prati mladost Ljube Sretenovića, mladog boksera i mangupa sa Dušanovca koji sazrijeva u posljeratnom periodu četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka.  On je istovremeno i pripovjedač i glavni junak priče o jednom vremenu brojnih društvenih ograničenja, a rasplamsale mladosti i želja. Roman se dotiče vrlo teške teme polaganja prava na žensko tijelo kao na ratni plijen, a koja služi kao okidač za prikaz propasti jedne porodice u raljama represivne politike komunizma. Ljuba Šampion, kako ga nazivaju zbog mnogih dobijenih mečeva, iako prost mladić sa Dušanovca,  razvija se u veoma složen lik, rastrzan između porodičnih ideala i mangupskog života koji se pretvara u vječni kamen na njegovim leđima. Od urođenog talenta za boks kleše smrtonosno oružje kojim nastoji poravnati neizmirene račune iz momačkih dana sa Stoletom Apašem, u nadi da će time utišati nemire prouzrokovane ličnim trabedijama. Kao simbol svih onih čiji se život urušio pod zastavom nekadašnje države ujedinjenih naroda, a koji ni bježanjem van njenih granica nisu mogli da je se otarase, jer je ostala urezana u njihovim venama, on postaje otjelovljenje jugonostalgije na jedan mučan i bolestan način.

Zašto su ponekad najbolja umjetnička djela ujedno i najtužnija? Vraćam se na misao sa početka ove recenzije gdje sam rekla da umjetnost služi životu, a on jе, bez obzira na svu ljepotu koja ga prožima, u svojoj suštini neprekidna borba za pobjedu nad tugom, kao što je to činio Ljuba Šampion, dok su u njegovoj zemlji cvetale tikve.

Autorka: Željka Vračević

Related posts

Leave a Comment