Intervju: Lebreht Gaspar: „Ogromnu većinu stanovnika Srbije truju anticivilizacijski koncepti (ne)kulture“

„Ukoliko danas nismo dovoljno glasni sa opomenama, sutra to može itekako biti prihvatljivi model ponašanja.“

„Konkretno u nas, u Srbiji, ukorenjenost kulturnog značaja knjige i romana postoji samo ukoliko licemerno nastupamo a ta licemernost je politički uslovljena, i interesno.“

U srpskom kulturnom prostoru možete čuti sve manje pristojnih ljudi.

Pričam sa Živojinom Ivkovićem, piscem. Ali taj isti Živojin od pre izvesnog vremena zove se Lebreht Gaspar. Ima razloga i za to kao što ga ima i za njegovo stvaralaštvo jer u suštini, i njegvo ime i alijas svode se na jednog čoveka – laureata prošlogodišnje nagrade sarajevske „Zlatne sove“ za roman „Neprevodivi rečnik sinonima“, pre toga i 2013.godine takođe dobitnika iste nagrade za roman „Obala“. Upućeniji čitaoci proze dobro su ga ispratili a kritika sa porukom da je to roman „kojim su na svojevrstan način postavljena ključna pitanja dašanjice“. Reč je o pitanjima koje većinu nas muče – „od pitanja krivice i lične odgovornosti za zločine u naše ime, do naših poimanja moralnih relacija krvnika i žrtve, ali i kolektivnog pamćenja i opraštanja“, kako je to u svojoj besedi izrekao prof. Mladen Šukalo. Živojin Ivković, alijas Lebreht Gaspar je autor i provokativnog i kontraverznog romana „Pustinja“ koji po svojoj poetičnsoti poruke i emocionalnosti nadmašuje roman „Koliba“ Vilijam Pol Janga a po svojoj misaonosti i univerzalnim porukama stoji rame uz rame sa „Jevanđeljem po Isusu Hristu„ Žozea Saramaga. Roman moga sagovrnika „Muke po varvari“ mogao bi se slobodno nazvati moralnim hororom. Ili, kako ne pomenuti, “Pepeliše“ roman koji govori o sramotonom događaju s kraja marta meseca 1943. godine koji se odvijao na savskoj obali pred ravnodušnim pogledima Beograđana i o kojem se ćutalo preko 70 godina, o kojem se ni dan danas ne govori.

Ali Živojin Ivković nije samo to. On je autor i romana „Konzlager Belgrad“ i niza pripovedata ali i kolumna, društvenih i političkih, jer kako sam kaže, jedno teško može bez drugog a ovih dana promovisao je „Neprevodivi rečnik sinonima.“

Šta taj čovek, po meni napaćen samim tim što ovakve teške teme iznosi na svojim leđima misli o možda još težoj temi. Kakva je sudbina knjige uopšte, romanostvaralaštva? Ma koliko ga mi predstavljanjem ulepšavali tom romanostvaralaštvu lepom i dragom nam kulturnom blagu nisu „zvezde nakolonjene“. Mora da je piscima mučan osećaj videti da su, ne samo u Beogradu, već i u većini gradova, knjižare peretvorene u butike, drogerije, kladionice… Iskreno, stvari su dovedene do apsurda. Onaj što je na mestu knjižare otvorio npr. kladionicu umesto pisaca budi se sretan i zadovoljan. A u pitanju su dva posala sa sasvim drugačijim kvalitetima.

Zašto ovo poređenje? Zato što su, ubeđen sam, pisci svesni da im je prostor i put do čitaoca dodatno, jer nikad kod nas taj put nije bio zadovoljavajući, otežan. Pa ipak, olovka i dalje piše srcem!

Kakva je sudbina romana?

-Mislim da je stvar neuporedivo kompleksnija mada je činjenica da je sve ono što knjiga predstavlja, čiji je simbol, marginalizovano u ovih pedesetak godina. A sudbina romana samo je posledica mnogo bitnije a sve će biti tragične sudbine samog čoveka kao socijalnog bića u ovom i ovakvom globalnom društvu. Svojim uvodnim razmišljanjem dali ste efemernu sliku konzumerskog grada, zapakovanog grada koji je na prodaju ali i u kojem je sve i svašta na prodaju. Predstavili ste sliku grada koja mene lično upućuje na đubrište Šejkinog asocijativnog, skoro proročkog dela, Grad, đubrište, zamak, koje itekako korespondira i sa ovim vremenom. U stanovitom, nimalo prenosnom smislu živimo na civilizacijskom đubrištu. Otuđenost je tome imanentna pojava a onda nije čudo koliko Handkeovi romani korespondiraju sa određenim Šejkinim promišljanjima o našoj otuđenoj civilizaciji. Upravo radim i na rukopisu pod radnim naslovom „Die Geschichte einer Liebe“ kojim dotičem i te teme ali ne moralizujem jer to nikada nisam činio. No, da se vratim pitanju, to što se neke knjižare, za koje želimo da mislimo da su kultne jer su deo nekog našeg vremena punog sentimenta, pretvaraju u prodavnice visokoprofitne firmirane robe ne znači da se neke druge knjižare ne rađaju. Pa pogledajte po Beogradu, knjižara imate prilično. Ne, nije problem u njihovom broju, ta „tržišna“ tranzicija ne govori izravno o bitnom, o onom što je između korica knjiga, i hajde, pošto govorimo o romanu, o njegovoj vrednosti, za čoveka, čitaoca ali i za društvo. Konkretno u nas, u Srbiji, ukorenjenost kulturnog značaja knjige i romana postoji samo ukoliko licemerno nastupamo a ta licemernost je politički uslovljena, i interesno. Nema tu čak ni sentimenta. Hajde, pomerimo fokus, problem je u društvu, njegovom pojmanju kulture generalno. Čini mi se da kada se kaže kultura, prvenstveno se misli na umetnost čiji je knjiga samo mali pojavni oblik mada značaj onog što ona predstavlja u umetničkom, kulturološkom i civilizacijskom smislu nije zanemarljiv, a sistemski se trude da to ponište oduzimajući knjizi kulturološki i civilizacijski značaj, dajući joj brutalni, podlo propagandistički karakter neoliberalne postdemokratske globalističke ideologije čija je, čini mi se osnovna karakteristika socijalna distanca koju nam upravo uvode na mala vrata. Zar iko ozbiljan misli da ono što se trpa u stranice knjige kao robe, što je ona danas dominantno, može biti bitno različito od onog što se pod plaštom floskule „to narod traži“ nameće i posredstvom drugih medija, elektronskih naročito.

Svedoci smo da od autora romana stvaraju modne zapravo robne brendove, pa se pitam da li se danas knjiga razlikuje od brendiranog donjeg veša – nosi ista vrednosna značenja. A opet to stanje nije od juče, traje ono od polovine sedamdesetih godina prošlog stoleća na globalnom planu, dalekosežno je projektovano i kroz obrazovni sistem. Nemam iluzija, ono što smo nekada zvali „veliki roman“ više ne postoji; funkcija romana, i književnosti uopšte ima postdemokratsku, zabavljačku, sa intelektualnog stajališta jasnu funkciju, kadkad patetičnu kadkad indoktrinirajuću a listom u funkciji obezličenog konzumentskog pojedinca u istom takvom društvu. Nije to ništa novo, ta imali smo tu priču „hleba i igara“ i pre dve tisuće godina. I da zaključim, ako roman bar onakav kakvog ga znamo i nije umro, on je na umoru.

Pisac svojim radom šalje poruke. Sigurno je da strepi i očekuje povratne informacije. Ali da li pisac razmišlja o tome da njegove poruke donose promene? Možda promene u smislu drugačijeg odnosa prema nekim vrednostima, ponašanjima kako pojedinaca tako i društva?

-To počesto više i nema veze sa piscima i onim što oni žele, ili bar sve manje. Dominantan broj pisaca, pritom ne ulazim u kvalitet njihovog rada, su zapravo nameštenici jednog globalnog trenda, oni su deo jedne propagandističke industrije oni imaju dobro plaćeni posao da kreiraju javno mnjenje propagirajući definisane vrednosti. Tako je i u svakoj drugoj industriji zabave, u filmskoj industriji podjednako kao i u romanopisačkoj industriji. Pa, pogledajte, u serijalima pojedinih brendova kao što je Nora Roberts, Sindi Šeldon i masa drugih, oni koji štancaju te romane imaju agendu profila i tema koje moraju afirmisati, zamislite danas film, seriju ili knjigu bez afirmacije LGBT populacije, to jednostavno ne biva. Ni najezda nordijskih skakavaca sa kriminalističkim romanima nije van tog konteksta. No, neću biti isključiv i negirati postojanje i one druge, slobodne, umetničke a pritom kultorološki i civilizacijski angažovane i odgovorne književnosti i autora. Ima ih naravno. U društvima u kojima je kulturna tradicija utemeljenija takvih autora ima više. Paradoksalno je da u prokuženim totalitarističkim komunističkim društvima je njih bilo više, naravno uz ideološka ograničenja ali, bilo ih je. Kod nas ih je bilo.Komunistička vrhuška je shvatala njihov značaj! Bili su deo globalne slike koju su o sebi pravili. Danas u ipak monopolarnom svetu u kojem su se „kapitalisti svih zemalja ujedinili“ to više nije imperativ. To ne znači da se u svetu „vlast“ ponaša ogoljeno kao kod nas. Kod nas može proći svaka brutalnost.

Judeohrišćanska civilizacija kojoj pripadamo je jako davno ustanovila temeljne civilizacijske – etičke vrednosti. Sada se pak to menja. Nemojte me pitatiu da li to znači da je naša civilizacija u krizi jer ona to poodavno jeste, ta kriza metastazira. Ne želim da zvučim ni proročki jer prorok nisam ali ni malodušno, ali sklon sam da poverujem da prisustvujemo uslovno rečeno poslednjim danima naše civilizacije a nejaka književnost nije njena odbrana. Ne, ne verujem.

Reprezent srpskog kulturnog prostora su onih preko 60% nepismenih i polupismenih stanovnika ove zemlje. Kulturno stvaralaštvo, knjige, romani pogotovo, je krojač kulturnog prostora. Imaš li svest o tome šta književno stvaralaštvo znači u tom miljeu?

-Problem je što se kultura ne sagledava u svoj svojoj punoći ako se ikada tako i sagledavala, bar na ovim našim prostorima. Sveukupna ljudska, društvena delatnost, ali bukvalno, u svim njenim segmentima, čak i onim najbanalnijim je zapravo kultura jednog društva ili jedne civilizacije. Umetnost je samo jedan mali deo, pa time i književnost. Učešće književnosti u kulturi jednog društva, uslovno rečeno, da ne širimo i komplikujemo priču, je malo mada značajno. Doduše, mnoge ljudske delatnosti su tokom milenijuma prerasle ono iskonsko u sebi, atavističko, biološko – što je autetničan pokretač građenja kulture, negovanja modela ponašanja. A što se knjige i književnosti tiče, ako je osnovni parametar industrijska produkcija romana kao formata zabave i konstrukta određenih poželjnih ponašanja savremenog potrošačkog društva – a jeste definiotivno, onda je književnost uklopljena i upregnuta u globalni anticivilizacijski jaram što se možd ponajbolje može uočiti kada je film, kao umetnost u pitanju. Zar doista mislite da bi danas Tolstoj ili Šolohov, pa i Selimović imali bilo kakve šanse u utrci sa Amandom Kvik ili sličnim fabričkim brendom?

Kakav je srpski kulturni prostor?

-Bojim se da će me polupismeni i još manje od toga obrazovani nacionalisti okarakterisati kao autošovinistu, drugosrbijanca. Da, srpski kulturni prostor postoji, samo, kakav je? Da li su nekolicina ozbiljnijih intelektualaca među koje sebe ne brojim, njegov reprezent? Ne, nikako. Pa da skupimo i sve one junoše SANU, ne bismo mirne duše i savesti mogli da kažemo da predstavljaju reprezenta srpskog kulturnog prostora. Da je to tako najbolje govori karikaturalna Kraljevska akademija. Srpski kultrni prostor definišu svojim sadržajima Pink, Informer, Kurir, Skandal i slični mediji. Reprezent srpskog kulturnog prostora su onih preko 60% nepismenih i polupismenih stanovnika ove zemlje, i funkcionalno nepismenih, naravno. Verujte mi, ne karikiram. Uostalom, taj procenat ne zaobilazi ni članstvo Udruženje književnika Srbije. Ali zato mit o zlatnim kašikama i viljuškama, svojatanja Sv Save, Tesle i Njegoša uz neosnovano hvalisanje Soluncima i Živojinom Mišićem, uz turbofolk, tabloide koji promovišu seksualne radnice i njihove pandane u politici, doista su srpski kulturni prostog u kojem možete čuti sve manje pristojnih ljudi i sve više onih koji podvriskuju „nož, žica Srebrenica“. Dobro, malo preterujem ali to činim da bih upozorio jer, ukoliko danas nismo dovoljno glasni sa opomenama, sutra to može itekako biti prihvatljivi model ponašanja. Mislim da se ministri kulture i nauke mogu dičiti svojim dometima i svojim uspesima. No, priznajmo, i nije im bilo teško, pre 75 godina jedva da je u onoj zemlji bilo par procenata obrazovanih. Temeljno uništavaju i ono malo što se tokom nekih decenija uradilo.

Ubeđen sam, a tu tezu itekako mogu braniti, obrazovanje koje je sve više u funkciji profita neoliberalnog koncepta savremenog kapitalizma moralo bi biti prevashodno u funkciji kulture i kulturnih nacionalnih i civilizacijskih modela u kome bi i funkcija književnosti bila organski inkorporirana. Temelj knjige i književnosti u ovom smislu sagledavam značajem i uticajem Biblije u našoj, ponavljam judeohrišćanskoj civilizaciji.

Mislite li da u javnosti ima dovoljna količina svesti da to što rade pisci, filmski režiseri, likovni umetnici…o značaju očuvanja srpskog kulturnog prostora? I prihvatanja istog. I šta je za jednog pisca srpski kulturni prostor i interes klulture strategija razvoja kulture?

-U javnosti, a javnost kao i kulturni prostor je ono što kreiraju i afirmišu tabloidi i mediji sa nacionalnom frekvencijom, kao i u svakom kriminalnom okruženju, pritom imam u vidu i „vlast“ o mnogo čemu nema nikakve svesti pa ni o kulturi, ili hajde da ih ne aboliram od odgovornosti, imaju svest i oni, u svakom slučaju više no ona plebs pod kojim smatram ogromnu većinu stanovnika Srbije koje truju anticivilizacijskim konceptima (ne)kulture čiji smo svedoci prilikom svakog uključenja teve aparata ili zastajanjem kod kioska, naravno to važi za one funkcionalno nepismene koji ne koriste kompjuter. Ovi drugi sa tim modelom se suočavaju odlaskom na mnogobrojne sajtove koji se latentno umnožavaju.

Negde u dubini jezgra onih koji znaju šta znači kultura, njeno napredovanje, održavanje, …poštovanje… stiče se utisak da neki poremećaji tranzicioni ili kakvi god oni bili urušavaju kvalitet našeg kulturnog miljea.

-Meni je, priznajem, neshvatljivo kako je taj, uslovno rečeno „srpski kulturni“ prostor uopšte preživeo vekove, kako je jezik kojim govori ovaj narod jedan od moguće, najkompleksnijih i najsloženijih jezika na našoj planeti. Nepojmljivo. Unazad, pa recimo 50 godina nisam uočio da je postojala smislena dalekosežna kulturna politika koja bi imala za cilj da temelji i razvija kulturu u svim njenim sferama pa tako i umetnost. I naravno kroz to i književnost. Nisam ljubitelj teorija zavere ali kada nešto što se u zemlji Srbiji ničim izazvano zove država i vlada koristeći izgovor pandemije prepolovi ionako mizerna i ponižavajuća budžetska izdvajanja za kulturu, onda je jasno da je po sredi kriminal a ne nekakva kulturna strategija.

Srpska „vekovna bogata klulturna prošlot“ je imala svoj ne baš tako lep revers! Nema velikih književnih imena? Zašto?

-Da, nema. A zašto? Pa umrli su! A što bi se stvarali i negovali? Lakše je kupiti autorska prava za sitne pare i u velikim nakladama/tiražima tiskati u Kini za smešne novce i ovde prodavati uz veliki profit štampani turbofolk. A i kome danas treba jedan novi Mihajlo Lalić, Meša Selimović, Danilo Kiš, ili nedajbože Borislav Pekić. O Oskaru Daviču neću da govorim. Zar doista mislite da bi danas, da se kojim čudom Mehmed Selimović pojavi u Srbiji i izdavačima ponudi novo delo, bio štampan o njihovom trošku? Nemojte biti smešni. Uostalom, Mehmeda Selimovića većina podanika, pod uslovom da zna za njega, ne cene po njegovim delima već po tvrdnji da pripada srpskoj književnosti što je za prvosrbijance najveći dokaz da su nebeski narod. Svojevremeno, komunisti su znali da će svoju afirmaciju u svetu najbolje i najlakše ostvariti na globalnom planu preko kulture te su zato itekako negovali umetnost, zato smo imali značajna i u svetu priznate slikare, književnike, pa makar bili i disidenti. Ili baš zato. Disidenti su komunistima bili izuzetno važni. Pandan tome danas su opskurni poltroni koji dominiraju na primer u reprezentativnim udruženjima književnika, da ne idem dalje.

Ili možda tome najviše sami (narod a ne pisci) doprinosimo svojom nacionalnom opuštenošću, mada bi ja to nazvao kulturološko egzistencijalnim lenjilom. Naime reč je izgleda o tome da se u svemu, pa i u književnosti zadovoljavamo time da smo vekovima imali bogatu klulturnu prošlot, reklo bi se zavidnu, pa da je to dovoljno da će kultura samim tim biti zaštićena od daljeg propadanja!? Šta je neophodno učiniti? Šta je normalno da pisci ali i obični konzumenti kulturnih sadržaja preduzmu u cilju očuvanja, kulturne baštine, pa čak i sopstvenog opstanka?

-Mitovi, mistifikacije, nacionalističko samohvalisanje, dominantna je strategija devedesetih koja je u poslednjih 20-ak godina tek nešto pritajena, niskog intenziteta, ali u suštini ratnohuškačka, manipulativna. Kulturna prošlost kao proverena vrednost je u nas eksces. Ta „vekovna bogata klulturna prošlot“ je imala svoj ne baš tako lep revers, skoro stopostotnu nepismenost naroda, a bogami i sveštenstva i to tokom vekova, uostalom o tome svedoče putopisi Dubrovčana koji su prolazili ovim krajevima u doba Otomanske vlati, kojima svedoče o stanju naroda, o činjenici da mnogi kaluđeri nisu znali „vjeruju“, neki čak ni „očenaš“ a kamoli nešto drugo. Taji se zarad održavanja zabluda i mitova uz laskanje, jer se tako najlakše manipuliše masama kojima gode priče o njihovoj veličini uz nezaobilaznu tezu o zaverama. Sticanje kulture nije poput prirodnog, biološkog procesa kao što je konzumiranje hrane. Kultura se stiče obrazovanjem, permanentnim smislenim obrazovanjem od malih nogu. A tog kod nas nema, ne u dovoljnoj ili bar u pravoj meri već se sve čini da se kulturni nivo snizi što više. Doduše, bar deklarativno postoji „svest“ o očuvanju kulturne baštine i negovanju kulture srpskog naroda ali niti su definisani strateški ciljevi niti možemo uočiti bilo kakvu strategiju realizacije tih politika. Uostalom, pogledajte programe, ili bar ono što političke stranke uobražavaju da su njihovi politički i/ili izborni programi i shvatićete da oni nemaju pojma šta je to kultura, da ne shvataju njen značaj. A oni su bili, oni jesu i oni će biti na vlasti, jedni, drugi ili treći i sve će biti isto jer i da im neko kojim slučajem podmetne smislen program u oblasti kulture, budući da su skloni korupiciji, samo da im neko ponudi dobar procenat, prenameniće Narodno pozorište u centar za snimanje porno filmova uz obrazloženje da će se time zaposliti nekoliko tisuća/hiljada mladih. I to će obrazloženje stranački podanici hvaliti na sva usta. Prisetimo se samo događaja iz 2012. godine kada su dvoje dramaturga jedan Gebelsov tekst zamenjujući samo Hitlerovo ime imenima lidera desetak srbijanskih političkih lidera ponudili kao program u oblasti kulture gadskim odborima njihovih stranaka. I šta je bilo? Svi su ih oberučke prihvatili, LDP je taj tekst stavilo na svoj sajt kao deo svog programa. I šta je bilo? Ništa? Naravno, nakon tri dana koliko traje svako čudo. Toliko o ukorenjenosti kulturnih modela među Srbima.

Pobogu, pa knjiga je idealno sredstvo za potpalu „smederevca“ u zimskim jutrima. Kritika je za Vaš roman „Pustinja“ rekla da je to „knjiga o ljubavi čoveka prema prodici, prema ženi i premu Bogu, ali i o ljubavi Boga prema čoveku“. “Pustinja“ istina daje odgovore i poprilično motiviše čoveka da razmišlja i, da ruši tabue. Da li se tako i Živojin Ivković ponaša u životu?

-I tabue i mitove rušim. To sam vazda činio i činim. Taj je odnos prisutan na stranicama svih mojih romana, u mojim kolumnama. To što nemam dlaka na jeziku ne znači da u meni nema empatije prema čoveku, narodu, sve jedno. Dapače. Moja se empatija ogleda u snazi da čoveku pogledam u oči i saopštim mu istinu, nikako laž.

A novi roman?….

-Nisam siguran da li mislite na novi, upravo objavljeni roman ili na onaj koji je okončan ili još nije objavljen. Mada, u opticaju je i nekoliko rukopisa koji su fazi nastajanja. Dva zapravo. Ako ste se fokusirali na „Neprevodivi rečnik sinonima“ koji je upravo u Srbiji „video svetlost dana“, onda moram reći da je on pak nešto specifično na mnogo načina. Nastajao je u proteklih skoro 15 godina, to je zapravo moje intimno zidanje Skadra na Bojani s tim što sam ja istovremeno i gradio i rušio. Nameravao sam isprva da priredim zbirku priča nastala u periodu od 2007. godine skoro do danas, mada su neki tekstovi inkorporirani u tadašnje priče nastali i mnogo ranije. Onda u nekom čudnom „stvaralačkom“ procesu, ili rušilačkom, od tih priča „nije ostalo ni kamena na kamenu“ ali je nastalo nešto novo, istinsko, dramatično – odraz mog života u tih 15-ak godina i moj duh.

Ovaj portal je objavio Vašu misao u povodu 63. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga kada ste poručili i to je imalo odjeka “da, dok nam Matija Bećković poručuje svoju istinu zvezda Sajma knjiga je izvesna heroina „Zadruge“ Kristina, Kija Kockar.“ O čemu to govori?

-To govori o licemerju. I Matijinom, naravno. Nadahnutim govorm ubeđuje nas da je u srpskoj književnosti, na srpskoj književnoj i kulturnoj sceni sve skoro pa idilično, da država iznova, svakim sajmom knjiga potvrđuje svoju prvrženost kulturi a tamo, iza ćoška neka Kija Kockar jedva odoleva buljucima zatrovanih pripadnika mlade generacije i potpisuje im svoje „knjige“. Ali ni to nije sve, ti isti „klinci“ hrle potom da se slikaju na tom istom sajmu sa Vojislavom Šešeljem optuženim za ratne zločine . I nemojte da mi kažete da to Matija Bećković ne zna. Zna on ali zna i da oceni i proceni šta je njegov interes i kako ga valorizovati na sopstveno zadovoljstvo i korist. Na koncu, da je upravo taj sajam u svakolikoj krizi vidi se i iz histerične reakcije vodećih ljudi JP „Beogradskog sajma“ koji su u besprizornom maniru Vladanke Malović, zamenjujući teze, u pokušaju da sakriju sopstvenu bezidejnost, a što je još gore i jedini interes koji povodom i sa sajmom knjiga imaju, kao što je i sa svakom drugom manifestacijom u njihovim halama, – profit, napali Zorana Hamovića i Udruženje profesionalnih izdavača zbog nepristajanja na uslove koje sajam diktira. Definitivno, ovakav sajam knjiga kakav jeste, vašarska manifestacija koja je sve dalja kako od kulture tako i od književnosti, književnika ponajviše ako ne računamo pripadnike klanova usko povezanih sa određenim političkim strukturama. Mada, ruku na srce, ovakav sajam knjiga odgovara i većini izdavača jer je to pre svega trgovačka saborska manifestacija kojoj su takozvani programi samo pokriće.

Evo, Vi ste pre nekoliko dana promovisali svoj novi roman. Šta Vi kao pisac, očekujete ovog romana, a šta od čitaoca?

-Ono što sam očekivao od romana valjda sam dobio tokom dugog procesa njegovog nastajanja – a imao je ličnu, terapeutsku funkciju u vremenu moje intimne potrebe za unutrašnjim dijalogom. Pišući, naročito tokom 2018. godine kada je u ovoj formi nastao, dopisujući delove, spajajući fragmente, sažeo sam deo svog života i uticaja turbulentnih, zapravo tragičnih 90- godina prošlog veka na moj život ali, duboko sam ubeđen i na živote mnogih. Ukoliko bih mu se sada vratio u tom smislu, morao bih da se ponovo vratim procesu pisanja, što ći ipak da zaobiđem. Uostalom to i radim sa trenutnim rukopisima, sa „Anatomijom zločina“ i već spomenutim romanom „Istorija jedne ljubavi“. A od čitalaca? Možda vrlo malo. Možda da preispitaju svoje stavove, mada znam, od toga nema ništa. Kada ih Mehmed Selimović nije probudio, kako može tamo neki Lebreht Gaspar?

Život nam dovoljno govori. Samo nisam siguran da mi dovoljno dobro čitamo njegove poruke. Tamo negde, ne tako davno, mnogi pisci verifikovani su kao uspešni. Na njima su generacije vaspitavane. Danas retko skoro nikako nema njihovih dela u našim životima. Možete li me ubediti da je neko poslednjih godinu dve došao u biblioteku i tražio da čita Dostojevskog, Selimovića, Pavića…?

-Apsolutno tačno uočavanje. Evo, neću mnogo na tu temu, dovoljno sam rekao. Ali, pre nekog vremena, nakon jedne promocije vodio se razgovor o našim piscima iz 50-ih, 60-ih godina i opkladio sam se da za većinu njih današnja mladež ne samo da nije čitala nego da nije ni čula. Optužili su me za najcrnji cinizam. Tu, pored nas sedele su tri devojke, studentkinje. Prišao sam i pitao ih da li znaju ko je Mihajlo Lalić. I naravno, nisu imale pojma.

Druge vrednosti su došle na dnevni red! Kakav to osećaj stvara kod pisca koji živi od svojih knjiga ?A samo to zna da radi?

-Sva sreća ja nisam od tih, mada priznajem za svoje pisanje sam uspeo da dobijem u dva za naše uslove značajnije iznose. Ipak, od toga se ne živi. Meni to i nije bilo opredeljenje. Moje pisanje je bilo pod moranje, unutrašnji poriv, nešto poput disanja. Uostalom, kompletan prihod od mog prvog romana „Pustinja“ išao je u humanitarne svrhe.

Vi ste živeli u gradu. Vaše stvaralaštvo živi i danas u gradovima. I kad bi stali na Terazije i delili besplatno svoju knjigu prolaznicima, sigurno bi je njih, bar 50% uzelo. Da li bi ti se isto to desilo u seoskoj sredini? Znači li to da kultura, ili ko, nije dovoljno odradila svoje?

-Nisam baš siguran kada su u pitanju motivi gradskog življa. Možda bi uzeli ali nisam siguran da bi i pročitali. Za seoski živalj znam šta bi učinili. Uzeli bi. Pobogu, pa knjiga je idealno sredstvo za potpalu „smederevca“ u zimskim jutrima, potrebno je samo odcepiti stranicu, presaviti je par puta i kresnuti upaljač, potom prineti hepo kocki odloženoj u peći pod sitno iscepkanim drvetom. Nakon nekoliko minuta u kujni će biti prijatno. Nemojte misliti da sam cinik. Siguran sam da većina stanovnika sela u kom živim nije pročitala više knjiga nego što sam ja objavio a sumnjam da ima onih koji su pročitali više nego što sam napisao. Pre dve godine posetioci beogradskog Sajma knjiga su uz ulaznice dobijali vaučere za besplatno preuzimanje elektronskih knjiga, među kojima je bila i moj roman „Pepelište“, roman koji vam je poznat. To je trebalo da bude marketinški potez kako za distributera, tako i za autore. Trebalo je a nije. Sada, ili je moj roman tako loš, ili je neinteresantan za masu ili je u pitanju nešto treće, samo znam da moji romani u ponudi tog distributera nije porasla.

Svdedoci smo, a li i žrtve vremena u kome je politika, skoro više nego sam život, prisustna u medijima, pa samim tim i u našoj svesti. Nije bilo drugačije ni u vreme komunizma. Ali zar to nije pomalo zabrinjavajuće . Čini li Vam se da su neki, čitaj narod, bez obzira na stvarni ili umišljeni položaj u društvu, robovi i po duhu.

-Nema šta da mi se čini, to svedočim. Hajde ovako. Da slučajno Srbi ne umisle da su oni jadne i nevine žrtve kulturnog genocida koji se nad njim vrši od strane „duboke države“. Taj obrazovni destruktivni proces o kojem sam i ovom prilikom govorio, primenjuje se i prema drugim narodima, ni Nemački na primer nije izuzet od toga, samo kulturna razina i utemeljenost kulturne baštine u duhu te nacije bez obzira na svu različitost naroda koji tvore tvu naciju, neuporedivo je snažniji od onog u nas, zato je potrebno neuporedivo manje napora da se razori ionako tanušna kultura na ovim prostorima.

Ima nekih mišljenja da je srpska istorija i kultura i dalje na udaru hibridnog rata zarobljenici politke države?!

-Kao što rekoh, ne samo srpska kultura, pitanje sa istorijom je na istoj razini. Zar doista uobražavamo da smo mi, Srbi, nešto posebno? To što se dešava nama dešava se i drugim nacijama. Samo sva nesreća je u tome što su ti procesi urupšavanja na ovim prostorima vidljivi jer su brži, uočljivi. Dešavaju se oni i Nemcima samo sporije, tamo je nemačka kulturna matrica, slikovito da se izrazim, nemojte me bukvalno shvatiti, genetski ugrađena u Nemca, teško ju je razgraditi negoli kod nas. Da je to tako, pogledajte odnos Srba, i ne samo Srba na ovim prostorima, prema svom klasnom položaju. Ljudi koji su postali klasa za sebe, koji su imali jedan genijalan ,mada neuspeo eksperiment, samoupravljanje, danas su bezoblična masa koja ropski radi u pelenama. I nemojte nikako smetnuti sa uma da je i to kultura. O, itekako!

Šta zaparvo pisac očekuje od svog dela?

-Šta pisac očekuje? Doista ne znam. Mogu da pretpostavim. Hajde da ne budem ciničan i da ne postavljam sujetu u prvi plan.

Autor: Milorad Antonić

Izvor: Sedma sila

Foto: Privatna arhiva

Related posts