Film „Budala“ – verodostojna ekranizacija današnjeg ruskog društva

Režija: Jurij Bikov; Originalni naziv: Дурак

2014. godine svet je obogaćen novim ruskim klasikom, ali ovaj put u vidu filma čija radnja izgleda kao da je izašla iz romana Fjodora Dostojevskog. 

Počevši od imena i glavnog junaka, ovaj film najviše sličnosti deli sa delom ,,Idiot’’, gde glavni junak pokušava da bude idealno ljudsko biće nasuprot svim okolnim faktorima koji rade sve osim u njegovu korist. 

Radnja prati Dimu Nikitina (Artem Bistrov), poštenog vodoinstalatera koji živi veoma oskudno, u malom stanu, sa roditeljima, ženom i sinom, štedi svaku rublju ne bi li završio svoje studije i našao neko perspektivnije zanimanje kojim bi mogao da izdržava svoju porodicu. 

Problemi nastaju kada ga usred noći pozovu kolege da im pomogne oko kvara u jednoj staroj zgradi, došavši na lice mesta, uverava se da nije jednostavan kvar na vodnoj mreži , nego da su stvari izuzetno ozbiljnije, ubrzo potom, uprkos savetima svoje porodice, odlučuje da obavesti administrativni odbor, da ih upozori na potencijalnu opasnost koju bi kvar na zgradi mogao da izazove.  Budući da je sastanak održan usred proslave pedesetog rođendana gradonačelnice tog gradića, dok je zgrada nedaleko od te proslave naseljena sa 800 ljudi pred kolapsom – govori mnogo o okolnostima koje su prisutne u Rusiji, a i šire. 

Čitava sekvenca događaja koji slede najbolje oslikava moderno društvo u Rusiji, a i generalno, posebno u bivšim komunističkim republikama. 

Sastanak biva održan sa pijanim većnicima koji ni ne žele da veruju protagonisti dok sami ne odu da vide o čemu se radi, a dalji sukobi koji su prouzrokovani situacijom verodostojno prikazuju razlike između društvenih klasa, odnosno ko se na koji način suočava sa svojim problemima i kako podnosi teret odgovornosti.

Usred korumpiranih gradskih većnika, političkih lidera, moralno deficitarnih pojedinaca nalazi se jedan čovek koji je spreman na sve ne bi li sproveo svoju plemenitu nameru u delo. On postupa po svom nahođenju, vodeći se mišlju da radi apsolutno ispravnu stvar, zauzimanje stava radi spasavanja nevinih života svi osim njega vide kao apsurdni gest o kom ne treba ni da se razmatra, a kamoli da se deluje po pitanju istog.  Sukobljava se sa odbornicima, sa članovima svoje porodice koji ga uporno kritikuju i nazivaju ga budalom, budalom koja ne ume da zatvori oči i usta kad treba.

Zgrada predstavlja jedan svet, u ovom slučaju Rusiju, ali je veoma moguće primeniti na bilo koje društvo. Čitav društveni sloj biva odbačen od strane više kotiranog društvenog sloja koji želi da izbegne odgovornost. Povrh svega toga, moćnici se ne libe da izraze gađenje pa čak i potpunu nezainteresovanost za ljude koji stanuju u toj zgradi. Građevina naseljena ljudima čija se patnja i nemoć oseća jače nego memla u kojoj žive preti da se raspadne svakog trenutka, a jedina osoba koja je to primetila je običan radnik čija zaduženja ne dostižu ozbiljnost koju ova situacija zahteva. Vođen verom u pravdu, poštenje i poštovanje pokušava da se bori sa svojom potpunom suprotnošću. 

U filmu dominira veoma mračna atmosfera, većina scena je prikazana tokom noći, a ton koji vlada je veoma melanholičan i gorak, propraćen zvukom grupe Kino koja se savršeno uklapa u to čitavo okruženje. 

Ovaj film nosi kvalitetna gluma i kvalitetno napisan dijalog, bez ikakvih pompeznih trikova kamere i specijalnih efekata, uspeva da ostavi veoma ozbiljan utisak i da pažljivog gledaoca natera da se zapita i da ozbiljno razmisli o tome što je upravo pogledao, jer moralno stanje svesti jednog naroda je ovde savršeno ilustrovano, a imajući u vidu na šta se moderna kinematografija svodi, lako je zaključiti da se ovo ostvarenje bitno razlikuje od bilo kog iole modernijeg jer zaista navodi na razmišljanje i daje mogućnost gledaocima da se identifikuju sa likom ili grupom likova.

Autor: Nikola Cvetić

Foto-izvor: YouTube printscreen

Related posts