Intervju: Mina Petrović – „Važno je da mlada osoba oseti podršku u procesu sopstvenog procvata“

Na nedavno završenom Beldocs festivalu, u domaćoj selekciji posebnu pažnju nam je privukao film Viktorija, 15, debitantski dokumentarac mlade rediteljke Mine Petrović. Film nam daje portret petnaestogodišnje devojčice Viktorije i njenu unikatnu priču o ostvarivanju snova i putovanju na Island. 

Uz vetar u leđa koji joj daje Rok kamp za devojčice, neprofitni program za afirmaciju ženskog stvaralaštva, Viktorija ima šansu da stekne vidljivost na muzičkoj sceni koja je dominantno „muška“ i skeptična prema devojkama odvažnim da iskorače iz tipično „ženskih“ žanrova.

Za rediteljku Minu Petrović, pozicija žena u muzici je važna tema, koju prožima i njeno lično iskustvo: 

S obzirom da sam se i ja bavila muzikom od svoje 17. godine, ta tema mi je vrlo bliska i draga. Potreba za snimanjem filma na tu temu se intenzivirala kada me je mentorka za bubnjeve na Rok kampu za devojčice, Selena Simić, pozvala da se uključim u tu inicijativu kao mentorka za bas gitaru. Međutim, ja sam u tom trenutku već prestala da sviram i posvetila sam se više struci i filmskoj umetnosti, pa sam joj predložila da podržim Rok kamp time što ću snimiti dokumentarni film o njemu. Od tog početnog koncepta pa do Viktorije, 15 su se neke stvari promenile, ali ideja o ohrabrivanju devojčica da se upuste u kreativne aktivnosti netipične za njihov pol je ostala prisutna.

Viktorija, 15, nalik isečku iz dnevnika jednog odrastanja, uz sve izazove koje ono nosi, u sebi sažima izrazito značajne teme ženske emancipacije, rodne neravnopravnosti i stereotipa koji odlikuju svaku sferu društva. U ovom slučaju, to je muzika. Viktorija je bubnjarka koja se oblači alternativno, farba kosu neobičnim bojama, ima velike snove i još veću hrabrost i disciplinu koje joj omogućavaju da ih ostvari. 

Pa šta onda tu škripi? Odgovor je tipičan – sredina. Konkretno, mala sredina bez empatije za sve što je drugačije. Iako film ne podvlači konfliktni odnos petnaestogodišnje bubnjarke i malog grada u kome živi, dominantno je osećanje da se Viktorija tek u Rok kampu, i potom na Islandu, oseća kao svoja na svome. 

Paradoks izraženijeg osećanja pripadanja na tuđem nego na domaćem terenu može i treba da nama, gledaocima, posluži kao polazna tačka za preispitivanje uskih okvira u koje smeštamo mlade umetnike, a pogotovo mlade umetnice. Ne, rokenrol nije „muški žanr“ i ne, bubnjevi nisu „muški instrument“ – umetnost je rodno neutralna, ili bi barem trebala biti. 

Iako se bavi ovako važnim i kompleksnim temama, Viktorija, 15 nikako nije dokumentarac koji ostavlja gorak ukus u ustima. Neverovatna mladalačka enerija, entuzijazam i iskrena radost bića koje radi ono što voli izbijaju iz većine scena. Plus su svakako i izuzetni kadrovi za koje je zaslužna direktorka fotografije Neda Mojsilović. 

Pitali smo Minu šta je bilo najteže uhvatiti okom kamere i zaključila je da je to emocija glavne junakinje koja nosi čitav film:

Mislim da je najteže izazvati i preneti emociju glavnog lika u dokumentarnom filmu. Zato sam odlučila da pustim da njen emotivni proces ide prirodnim tokom. I taj trenutak je došao, nakon što je nastupala na Rok kampu na Islandu i neposredno pred povratak u Srbiju, zabeležili smo njenu iskrenu i pomalo pomešanu emociju. Sve ostalo je bilo relativno lako izvesti, ali emociju u dokumentarnom filmu teško možeš da isplaniraš i odglumiš a da ljudi to ne primete.

Ceo film nosi autentični osećaj ostvarenosti mlade osobe kojoj su talenat, disciplina i splet okolnosti omogućili tu ostvarenost. Baš taj splet okolnosti je ono što je Viktoriji omogućilo da bude simbol kampanje #devojčicerokaju, koja je pratila ovaj projekat. Devojčice zaista rokaju, Viktorija nam je primer. Ali da bi sve devojčice rokale poput nje, neophodna je odgovarajuća društvena klima koja ih neće gurati u represivne rodne okvire, neophodna je institucionalna podrška mladim umetnicima koja će im omogućiti da se ostvare. 

Mina smatra da je takva vrsta podrške krucijalna: 

Mislim da je najbitnija podrška roditelja i bližnjih, ali pošto ona neretko izostaje u našem regionu, sledeća najbitnija je verovatno institucionalna. Jako je važno da mlada osoba oseti podršku u procesu sopstvenog procvata u kreativnim i umetničkim granama, kako bi dostigla svoj puni potencijal.

Zato je važno da prepoznamo i podržimo svaku Viktoriju iz svog okruženja. Jer Island je daleko da bi se tek tamo cvetalo. A nama treba više Viktorija. I treba nam više rokanja. 

Autorka: Silvia Ida Drndarski

Related posts