Smrt Džima Morisona: Poslednji dani u Parizu

    Trećeg jula 1971. godine američki pesnik, bitnik, buntovnik s razlogom i pevač rock and roll benda ,, The Doors“ – Džim Morison, pronađen je mrtav u svom poslednjem prebivalištu, jednom od stanova Pariza. Bila je to još jedna misteriozna smrt unutar burne i haotične istorije rock and rolla koja nikad do kraja nije razjašnjena, jedna od onih zauvek obavijenih velom tajne i zlokobnih slutnji – ,, samoubistvo, ubistvo ili nesretan slučaj?“, glasilo je pitanje na koje još niko nije našao potpun i pravi odgovor…

 ,, Zvanična verzija“ Morisonove tajnovite smrti glasila je ovako: Pamela Korson, njegova devojka( sa kojom je proveo poslednja četiri meseca u Parizu i niz burnih godina u Los Anđelesu – kao pevač Dorsa, boem i pesnik) i Morison su sami u stanu( negde posle ponoći, u subotu 3. jula 1971. godine). Džim se oseća veoma loše i nekoliko puta povraća obilno krvareći… Pamela je zabrinuta za njegovo loše stanje, ali nije uznemirena. Džim je uverava da mu je dobro i odlazi da se kupa. Pamela u međuvremenu zaspi. U pet ujutru se budi, vidi da Džima nema u krevetu, odlazi u kupatilo i nalazi ga u kadi, sa rukama oklemebešenim sa strane, zavaljene glave, rasutih kovrdža, a na licu mu titra dečački osmeh. Pamela misli da Džim izvodi neku morbidnu šalu, a onda zove lekara. Prekasno…

    Bilo je razloga da se posumnja u ovu priču. Nije izvršena autopsija; nije bilo policijskog izveštaja… Kružile su mnoge priče…

    Parižani tvrde da je umro od heroina. To nije verovatno; Džim se užasno bojao igle. Ako se ufiksao, onda mu je to bio prvi put jer ga je ranije samo ušmrkavao. S druge strane, nađen je mrtav u kadi, a to je prvo mesto gde pokušavaju da se ožive žrtve overdouza. Neki tvrde( pre svih tadašnji menadžer Džimovog omiljenog pariskog kluba – ,, Rock and roll circus“ – Sem Bernet) da je Morison te kobne noći stigao oko jedan sat po ponoći u klub, sa još dvojicom dilera droge, kupio heroin i uzeo overdozu u toaletu. Onda su ga izneli na sporedna vrata( da bi se pre svega izbegao ogroman skandal i nepotreban publicitet za lokal), odvezli ga u stan i ubacili u kadu… Dvadesetak godina nakon Morisonove smrti oglasio se i Alan Ronej, jedan od ključnih ,, svedoka“, bliski Džimov prijatelj i fotograf( sa kojim je provodio veći deo svojih pariskih dana), čovek koji je prvi prijavio Morisonovu smrt( nakon što je stigao u stan na Pamelin uspaničen poziv), pozvao lekara i dao policiji podatke o Džimu kao običnom američkom turisti, pod njegovim rođenim imenom – Douglas Morrison, sa namerom da se izbegne mogući senzacionalistički haos medija, a potom i organizovao Džimov ,, tajni“ pogreb na groblju Pjer Lašez – dana 7. jula 1971., oko pola devet ujutro( kojem su prisustvovali samo još Pamela, menadžer Dorsa Bil Sidons, prijateljica Agnes Varda i sekretarica Robin Vertl), sa tvrdnjom da je Džim preminuo od heroina nakon što je poslednja tri dana života proveo sa Pamelom fiksajući se pomenutim narkotikom…

    Ostale glasine o Morisonovoj smrti su priča za sebe – od nagađanja o samoubistvu ili prirodnoj smrti, pa sve do ,, proverenih“ teorija zavere po kojima je Džim Morison ubijen( odstranjen kao jedan od glavnih antisistemskih, državnih neprijatelja tadašnje Amerike, zaglibljene u haosu rata u Vijetnamu i građanskog bunta unutar zemlje) sa namerom da se obezglavi i diskredituje omladinski kontrakulturni pokret koji je tokom šezdesetih do temelja uzdrmao slobodarsku Ameriku…

    I mada je zvanični lekarski izveštaj tvrdio da je fatalnog 3. jula 1971. godine oko 5 časova izjutra zauvek prestalo da kuca( od posledica infarkta) veliko i hrabro srce Džima Morisona, istina, ona večna, govori nam da je beskompromisni i suviše opasni( da bi dugo trajao) Džim umro od samouništenja… Priča koja sledi prisećanje je na Morisonove poslednje, pariske dane( mesece), pokušaj rasvetljavanja njegovog manje poznatog perioda života i uzroka smrti, tajne koju je verovatno zauvek odneo sobom u grob, večno počivalište znamenitog pariskog groblja slavnih – počivalište jednog Balzaka, Prusta, Šopena ili Edit Pjaf…

… Prvi put sam otkrio smrt… Majka, otac, baba, deda i ja smo se vozili kroz pustinju u zoru. Kamion sa Indijancima je udario u kola ili tako nešto. Bilo je Indijanaca razbacanih po putu, krvareći do smrti. Ja sam bio samo dete, tako da sam ostao samo u kolima, dok su otac i deda otišli da provere to. Nisam video ništa… Sve što sam primetio je bila čudna crvena boja i ljudi koji leže unaokolo, ali sam znao da se nešto desilo, zato što sam mogao da ukapiram vibracije ljudi oko mene i odjednom sam osetio da ni oni ne znaju više šta se dogodilo nego što sam ja znao. To je bio prvi put da sam osetio strah… i osetio sam u tom trenutku da su se duše tih Indijanaca, možda jednog ili dvojice, kretale unaokolo i da su sletele u moju dušu, a ja sam bio poput sunđera, spreman da sedim tamo i upijam…

    Nakon što je posle problematičnog koncerta Dorsa u Majamiju(mart 1969.) protiv Džima Morisona podignuta optužnica u kojoj je pisalo da je Džim ,, razvratno i lascivno pokazao svoj penis, stavio ruke na njega i trljao ga, a potom simulirao čin masturbacije na sebi i oralne kopulacije na drugima“, prethodno se obrativši publici uvredljivim rečima ,, vi ste gomila jebanih idiota čija su lica gurnuta u govna ovog sveta“, nakon što je 30. oktobra 1970. zvanično osuđen na maksimalnu, višemesečnu zatvorsku kaznu, nakon poslednjeg živog nastupa sa Dorsima 12. decembra 1970. u Nju Orlinsu( na kojem ga je, po svedočenju prisutnih, napustio njegov nesvakidašnji duh usred svirke) i snimanja poslednjeg( po mnogima najboljeg) albuma Dorsa – ,, L.A. Woman“( tokom zime 1970-’ 71.) na kojem je Los Anđeles opevao kao bolestan i otuđen grad noći( spreman da ga konačno napusti zauvek) i na kojem je otpevao svoje najbolje blues komade – ,, Been down so long“, ,, Cars hiss by my window“ ili ,, Crawling king snake“, uz svoj zloslutni opraštaj – ,, Riders on the storm“, Džim Morison alias Mojo Risin’ – ,, Jahač oluje“ vidno umoran i razočaran burnim i preteranim življenjem na ivici( između opasnih krajnosti natopljenih alkoholom i narkoticima) odlučuje da na ,,trenutak“ napusti sve i preseli se sa Pamelom u Pariz – grad svetlosti, umetnosti, boemštine i neiscrpne umetničke inspiracije. Godine provedene iznad provalije i na ivici opasne oštrice jednog vrtoglavog vremena( u periodu od leta 1965. – kada su se Dorsi okupili, sve do kraja snimanja poslednjeg albuma, pomenutog ,, L.A. Woman“, februara 1971.), nizovi incidenata prožetih nervnim slomovima i brojnim hapšenjima Džima Morisona na sceni, propraćenih uhođenjem Morisona kao jednog od opasnih predvodnika omladinskog pokreta otpora i bunta protiv rata u Vijetnamu i samog Sistema, ostavile su trajne posledice na Džimovo zdravlje, duh i mogućnost da se istim tempom i načinom nastavi dalje. Preteško breme i želja za promenom bili su dovoljno jaki argumenti za Morisonovu želju za novom, radikalnom odlukom i transformacijom. Robovsko i ponizno ispunjavanje tuđih želja, viđenja i ugovora moralo je biti po svaku cenu prekinuto. Isprazni život rock and roll stara, opterećen brojnim hapšenjima, praćenjem, zabranama, pretnjama i konačnom osudom zbog incidenta u Majamiju( koja je uglavnom onemogućila dalji rad benda, pored Džimovog nervnog sloma i opšte iscrpljenosti), doveli su krajem šezdesetih Džima do stanja sartrovske mučnine i želje za totalnom promenom…

    

Pariz se činio kao prirodan izbor – grad umetnosti, romantike i boemštine u kojem su mnogi slavni Amerikanci( Fitzgerald, Miller, Hemingway…) pronašli svoju novu inspiraciju i preko potrebni, izgubljeni mir… Pišući osvrt na to čudesno, prelomno( ništa više, nakon kobne 1971. godine, nije bilo isto, nažalost do današnjih dana onemogućivši bilo kakav ozbiljniji buntovni pokret) i uzavrelo vreme jednog ,, revolucionarnog proleća“ na um mi pada jedna zlokobna, mračna koincidencija. Tačno deset godina pre nego što će smrt ,, pronaći“ Džima Morisona u Parizu – početkom jula 1971. godine, u istom tom Parizu( početkom jula 1961. godine) život će okončati( samoubistvom) jedan od najvećih američkih pisaca – Ernest Hemingvej… Čudni su putevi Gospodnji…

    Džim Morison je nakon burnih godina provedenih u Los Anđelesu(tokom druge polovine šezdesetih) verovao da je Pariz mesto gde može biti ono što zapravo jeste, a ne da ga ljudi progone i prave cirkus od njegovog života, teraju da bude ono što nije. Tokom boravka u Parizu ovu tvrdnju izneo je prijateljima: ,, Muka mi je od svega. Ljudi o meni misle kao o rokenrol zvezdi, a ja neću da imam ništa s tim. Ne mogu da podnesem više. Bio bih srećan kada me ljudi ne bi prepoznavali. Šta oni misle, ko je Džim Morison?“. Pre nego što je 11. marta 1971. godine stigao u Pariz( Pamela je otputovala pre njega – 14. februara 1971., radi pripreme terena, zakupivši sobu u hotelu Žorž V, koji je Džima podsećao ,, na plišanu javnu kuću“), Džim se dugo i ludo opraštao od prijatelja i ,, grada noći“, a u časopisu ,, Krim“ dao je svoju ,, završnu reč“:

                                                 Ja nisam lud.

                                                 Mene zanima sloboda.

                                                                                              Srećno,

                                                                                              Džim Morison

    U Parizu je hteo da piše. Želeo je da napiše impresionističku autobiografiju, dug esej o suđenju u Majamiju… Kada je stigao, u Parizu se još uvek osećala ficdžeraldovsko-hemingvejska boemsko-umetnička atmosfera. Uprkos Pamelinim kasnijim tvrdnjama da je Džim tada prestao da pije i da je njihov boravak u Parizu bio prava idila gde je sve dekadentno nestalo( Pamela je tada pričala da Džim ne pije, da piše novu poeziju, knjigu o suđenju u Majamiju, da su posećivali operu i simfonijske koncerte, da su živeli kao mledenci i slagali se kao nikad ranije), Džim je sa zadovojstvom otkrio dva tradicionalna tipa francuskih kafana: bistro i kafe, i nastavio s nesmanjenom žestinom da pije i trasira put svojoj ,, laganoj kapitulaciji“ – put ka smrti kao ,, jedinom prijatelju“…

                            … Ovo je kraj, divni prijatelju,

                                ovo je kraj, moj jedini prijatelju, kraj.

                                Boli me što te puštam da odeš

                                jer me nikada nećeš slediti.

                                Kraj je smehu i finim lažima,

                                kraj noći u kojoj smo probali smrt,

                                kraj …

    Kod ,, kuće“ u Parizu, u Žoržu V( gde su proveli nedelju dana) ili u stanu na Desnoj obali( u koji se useljavaju 18. marta 1971., na adresi Rue Beautreillis 17, treći sprat), u početku je bilo mirno. Veći deo vremena provodili su u svom sunčanom, velikom stanu u ulici L Mare, u staroj, decentnoj četvrti kraj trga Bastilje. Stanovali su zajedno sa prijateljima; Džim je spremao doručak, po celo prepodne pisao ili proučavao relikvije iz prošlosti u želji da u njima pronađe novi smisao… Išao je u duge šetnje pariskim ulicama( anoniman, kao običan američki turista, ostavivši za sobom jedan buran i haotičan period LA života), uživao u posetama slavnim mestima, u poseti Luvru što je bio dug mladalačkom interesovanju za slikarstvo… Obrijao je bradu, malo smršao, promenio stil oblačenja( svukavši kožu) i pokušao da iznova pronađe novog i pravog Džima Morisona – umetnika i poetu, ,, Artura Remboa u kožnoj jakni“( kako je jednom prilikom opisao sebe)…

    Džimova višegodišnja prijateljica, Francuskinja, filmska rediteljica Agnes Varda, priseća se Morisona iz tog perioda: ,, Nije puno pričao, nije izgovarao suvišne reči. Nije voleo brbljivce… I mi smo ga poštovali, njegovu najveću želju, kada je došao u Pariz hteo je da ostane inkognito, kao neko ko je samo hteo da piše svoje pesme“. Međutim, neobuzdani ,, jahač oluje“ teško je zaboravljao stare rokerske i boemske navike. Jedne večeri( 3. aprila 1971. godine) u malom klubu kraj Bulevara Sen Žermen, u Astrokeu, sreo je neke momke – Amerikance. Svirali su gitaru. I nisu ga poznali, sve dok jedan od njih nije stidljivo upitao: ,, Uh…uh… da li vi pevate? U nekoj grupi?“. I Džim je rekao ko je. Cele noći su pili. Džim je pevao ,, Crawling king snake“. Pušio je neprekidno, glas mu je bio težak i promukao. U to vreme je po prvi put po dolasku u Pariz morao da poseti lekara usred sve bolnijih i češćih problema sa kašljem, astmom i sekretom punim krvi. U zoru su ostali samo Džim i jedan momak. Krenuli su da traže Pamelu i našli je kod prijateljice. I dok su devojke spavale, Džim je praznio bife. Prvo je pio votku, pa rum, pa sve ostalo. Za doručak Pamela je poručila špagete i čašu mleka. ,, Nećeš više da piješ? Je l’ da nećeš, Džim?“. Molila je…

    Pet dana kasnije iznajmili su kola i obišli Orlean, Tur, Limož i Tuluz, a zatim preko Andore otišli u Madrid, obišli čuveni Prado. Nastavili su put Granade – Džima je fascinirala srednjovekovna, mavarska Alhambra. Divno su se slagali, pili, jeli, provodili, snimali kamerom. Stigli su na kraju i do Maroka( Kazablanka, Marakeš…), a potom se vratili( 3. maja) nazad – u Pariz…Dana 4. maja 1971. Džim i Pam se na neko vreme sele u čuveni L’Hotel, ekskluzivno mesto u kome su odsedale rok zvezde – mesto od ugleda, bivša rezidencija slavnog pisca Oskara Vajlda… Tu ponovo počinju da kruže čuvene priče o Džimu Morisonu i njegovim čudesnim i ekscentričnim ispadima… Jednog jutra neobuzdani Džim pada sa prozora na drugom spratu na krov automobila, brzo ustaje, čisti jaknu i odlazi na piće – kao da se ništa nije desilo… Bilo je to u petak, 7. maja 1971. godine… Džim odlazi u svoj omiljeni pariski ,, whiskey bar“ – ,, Rock and roll circus“, mesto Dionizijskog opijanja i isterivanja demona koji su ga do smrti pratili i progonili… Bio je to prestižni noćni klub Pariza, niz podzemnih pećina, bučan, sa dobrim bendom i ozvučenjem, skup… U proleće 1971. bio je tržište heroina… Džim nastavlja da pije, počinje da pravi gužvu, nered i biva izbačen. Pokušava  nasilno ponovo da uđe, ali ne uspeva. Bliži se jutro – on poziva taksi, ali ni to mu ne uspeva. Tek uz pomoć jednog francuskog studenta, Žila, uspeva da se smesti u jedan taksi. Ali, dok taksi prelazi preko Sene, Džim mu naređuje da stane; hteo je da pliva. Dva francuska policajca, u prohladno praskozorje prolazila su kraj njih. ,, Jebene svinje“, pljunuo je Džim. I povikao za njima:,, Jebene svinje!“. Na sreću, policajci su samo produžili. Žil je potom silom ugurao Džima u taksi i oko 4 sata ujutro odveo ga do prijatelja – Erve Milera, umetničkog urednika rok magazina ,, Best“. Džim se mrtav-pijan dobauljao do Milerovog kreveta i odspavao do podneva… Sutradan, kada se probudio iz ,, mrtvih“, pozvao je Milera i njegovu devojku Ivon na ručak. Otišli su do bara ,, Alexander“, jednog od omiljenih Džimovih mesta za ,, dolivanje goriva“… Omiljenja Džimova mesta, pored Cirkusa i Aleksandra, bili su ,, Cafe de Flore“ i egzistencijalistički ,, Les Deux Maggots“… Džim se ponovo napija, pravi haos i uznemirava goste za susednim stolovima – Miler ga nekako ponovo odvodi do svog stana na još jedno trežnjenje i noćenje. Tek sutradan, Džim se vraća sluđenoj Pameli u ,, njihov“ stan… Džim potom poziva Milera: ,, U potrazi sam za bioskopom ovde u Parizu, gde bi mogao prikazati svoje filmove. Imam tri filma sa sobom – ,, Fiest of friends“, ,, Highway“ i dokumentarac o koncertu Dorsa“. Bio je to deo Džimove američke umetničke zaostavštine koju je poneo u Pariz u potrazi za novom inspiracijom i misijom – umetničkom i životnom. Sa sobom je uvek nosio i plastičnu vrećicu u kojoj su bile njegove poetske zabeleške, skice, ideje… Pisao je svakodnevno i tražio izlaz iz kreativne i životne krize u koju je zapao usled ,, preteranog“ življenja na ivici samouništenja… U telefonskom razgovoru sa Erve Milerom on spominje i želju da kupi neku staru crkvu na jugu Francuske, gde je želeo da se trajnije nastani i pronađe preko potrebni, izgubljeni mir i sklad. Spominje na kraju i želju koja još uvek tinja u njemu, uprkos svemu, da nastavi rad sa Dorsima, bez obzira što se osećao previše star i premoren za ulogu rok pevača…

    Nekoliko dana kasnije, nakon još jedne bure, Džim i Pam se vraćaju u stari stan – na adresu Rue Beautreillis 17, svoje poslednje prebivalište. Odlučuju da odu na nekoliko dana iz Pariza – idilična destinacija ovaj put je Korzika. Tamo provode narednih deset dana… 

    Po povratku u Pariz Džim radi na nacrtu za rok operu, jednom od njegovih davnašnjih snova – još iz vremena provedenog u boemskoj meki uzburkane Amerike šezdesetih, Venice west. Istovremeno, Džim intenzivno radi na novoj poeziji, uglavnom u svom poslednjem utočištu – stanu kraj trga Bastilje i jednom od omiljenih kafića kraj Place de Vosges, mestu gde se još uvek osećao duh velikog francuskog pisca i pesnika Viktora Igoa, mestu Džimovog poslednjeg pokušaja ovozemaljskog smirenja i životne radosti… Bili su to poslednji dani Džima Morisona, bilo je to vreme poslednje bitke sa demonima prošlosti i zle sudbe koja ga je neprestano pratila u njegovim namerama i uzletima ka neslućenim poetskim visinama… ,, Krik leptira“ se naslućivao, bio je uvek tu negde, nadomak želje, ali…

    Tokom juna meseca Morison je nekoliko puta kontaktirao sa L.A.-om – brojnim prijateljima i ,, Elektra rekordsom“, njegovom matičnom izdavačkom muzičkom kućom. Bio je više nego zadovoljan uspehom i kvalitetom albuma ,, L.A. Woman“ – ostvarenjem njegovih davnašnjih snova o pravom i čistom blues albumu. Blues je bio njegova bit, osnova postojanja, nadahnuća, stvaralaštva i snova… Blues je bio kraj svih njegovih planova, želje da se na kraju svega samo ugoji, ne radi ništa, peva blues i jednostavno… samo postoji! Jednostavna želja koju nažalost nikad nije uspeo da ostvari, ispunjavajući uglavnom tuđe želje, snove, prohteve i sve ono što su smatrali ,, najboljim“ za njega samog… Jedina uteha, pored muzike, bilo je ostvarenje nekih od poetskih snova i objavljivanje Džimove poezije – zbirka se zvala ,, Gospodari i nova bića“, i donela je na svetlost dana Džimove remboovske beleške o vizijama i filmu, kao i njegovu impresivnu liriku bola, smrti, erotike i zloslutne, apokaliptične simbolike… Kada je prvi put objavljena, aprila 1970., Džim je( po sećanjima bit pesnika Meklura) bio vidno potrešen i srećan, rekavši sa suzama u očima: ,, Prvi put me nisu zajebali“…

                            … O veliki stvoritelju bića

                                 udeli nam još koji čas

                                 da dovršimo naše delo

                                 i naše živote dovedemo do savršenstva …

    Morisonovi ovozemaljski dani su neumitno isticali, ostavljajući samo mnoštvo pitanja, sete, neispunjenih snova i čudesnih simbola…

                            … Gde su te gozbe

                                 davno obećane

                                 Gde je to vino

                                 to Novo Vino

                                 ( umire na čokotu) …

                            … Znaš kako bleda i bludno ustreptala

                                 dolazi smrt u čudan čas

                                 nenajavljena neplanirana

                                 kao stravična i presrdačna gošća koju si

                                 odvukao u krevet …

    I pre nego što je ,, stravična gošća“ stigla, Morison će se po poslednji put čuti sa nizom značajnih ljudi – prijatelja, pesnikom beat generacije Majklom Meklurom, koji ga je istinski cenio, pomagao i hrabrio kao velikog poetu jedne prilično nesretne generacije na razmeđu dveju epoha i svetova, zatim fotografom i jednim od najvernijih prijatelja, još iz jedinjstva – Frenkom Lišandroom( planirali su da se nađu u Parizu krajem jula te godine), Erve Milerom( koji će mu nakon smrti posvetiti značajnu knjigu – ,, Jim Morrison: Au dela de la Doors“), sa kojim će se poslednji put videti 11. juna i otići pogledati pozorišnu predstavu Boba Vilsona i napokon, poslednji put sa jednim od Dorsa – bubnjarem Džonom Densmorom, sa kojim će popričati 14. juna o njihovom poslednjem albumu i budućim planovima, snovima, vizijama nekog sveta koji je postojao, uglavnom, u njihovim pesmama i Džimovoj poeziji…

    Sredinom juna iscrpljeni, depresivni i poprilično usamljeni Džim Morison( malo ko je u to vreme govorio engleski u Parizu, a svet književnosti i poetike mnogo je više podrazumevao usamljenost, odsustvo one vrste uzbuđenja i adrenalina na koje je razuzdani Džim bio navikao radeći sa Dorsima i pevajući ,, apsolutno uživo“) po drugi put odlazi lekaru jer ponovo, još žešće i bolnije iskašljava krv… Lekar ga još jednom savetuje da prestane sa pićem i cigaretama( koje je prosto gutao, bez mere i želje za prestankom) i prepusuje mu lekove protiv uznapredovale astme( za koje će se ispostaviti da su bili fatalni po Džima – u kombinaciji sa alkoholom kojeg je ostavljao, verovatno, samo dok je spavao…). Pored sve češćih i intenzivnijih napada kašlja( sa sve obilnijim krvarenjem, pospešenim čirevima na želucu), telo Džima Morisona lagano je posustajalo pred naletima alkohola, nikotina i narkotika i postajalo sve naduvenije. Vremenom Džimu je usred zdravstvenih komplikacija opadala koncentracija za bilo kakav rad, pre svega njegovo pesničko stvaralaštvo…

    Iz privatnih pisama koje je Džim slao poznanicima vidi se da njegovo izgnanstvo u Pariz nije baš bilo onako mirno i harmonično kako je to Pamela kasnije opisivala… Džim je duboko u sebi osećao da je došao do samog kraja života… Bio je umoran od svega, sve više dezorijentisan i depresivan, nije uspevao da pronađe nit nekadašnjeg nadahnuća, mira i kreativnosti, traume zbog hapšenja, presude iz Majamija, raskida sa porodicom i svađa sa Pamelom sve više su ga pritiskale i vodile u sve dublji ponor natopljen alkoholom i narkoticima, astma je vremenom planula, a telo omlitavelo, oslabilo i počelo sve više da gubi bitku sa pošasti Džimovih boemskih, autodestruktivih poroka… Zagađen pariski vazduh i specifičan, bodlerovski spleen( tog sivog, oblačnog i depresivnog juna 1971.) uradili su ostalo… Prilikom jedne od mnogobrojnih šetnji i sve češćih besciljnih tumaranja ulicama Pariza, Džim je jednom od nepoznatih ljudi( jedinom prijatelju?) saopštio želju da bi želeo da bude sahranjen na groblju Pjer Lašez – počivalištu velikih umetnika… Budućnost je bila sve neizvesnija, a kraj, kao i u pesmi, uvek blizu… Uprkos zabrani lekara, krajem juna Morison počinje još žešće da pije, ,, lečeći“ nesnosne depresije…

    Dana 28. juna 1971. godine sa prijateljem Alenom Ronejem i Pamelom, Džim odlazi na kraći izlet u mestašce severno od Pariza – Saint-Leu-d’Esserent i tu nastaju njegove poslednje fotografije – u Hotel de L’Oise… Pod nazivom ,, Džimova poslednja šetnja“ Ronej pravi fotografije dvoje mladih ljudi vidno iscrpljenih porocima i nekim neobjašnjivih duhom autodestrukcije koji će ih oboje( u naredne tri godine) odvesti u smrt… Vidno otekao od alkohola Džim se osmehuje skorom susretu sa ,, jedinim prijateljem“ i noći u kojoj će do kraja ,, probati“ smrt… Prvog jula, u Parizu ,, sprženom“ žegom, Morison pokušava da ne pije i da piše – dugo sedi za radnim stolom, traži inspiraciju, ali… Ništa se ne dešava… Satima stoji pred ogledalom, posmatra i očajno traži odgovor – bez uspeha… Stigao je do trenutka u kojem niko i ništa nisu mogli da ga razvedre… Ni drugog jula situacija nije ništa bolja, osim što je obilno zalivena alkoholom kao antidepresivom… Džim( bez Pamele) i Alan Ronej sami večeraju u restoranu ,, Rue St. Antoine“ – u tišini i zloslutnoj atmosferi nesnosne beznadežnosti… Po sećanju Roneja, ,, lice Džima Morisona te večeri izgledalo je kao maska smrti“…

    Šta se zapravo desilo u narednih, poslednjih nekoliko sati Džima Morisona, ostalo je, verovatno, zauvek obavijeno velom kontradiktornih izjava – od zvanične priče ništa manje konfuzne Pamele( heroinskog ovisnika, koja će okončati život overdouzom, 1974. godine, u životnoj dobi kao i Džim( 1946.-1974.)), izveštaja lekara bez autopsije, odsustva policijskog izveštaja, ćutanja prisutnih – pre svega Roneja i Agnes Varde i činjenice da gotovo niko nije video( mimo službenih lica) telo Džima Morisona…

    Najverovatniji uzrok smrti Džima Morisona bio je opasan koktel lekova protiv astme i obilne količine alkohola… Mala doza pomenutog leka u kombinaciji sa alkoholom dovoljno je toksična da bi imala smrtonosni efekat na inače iznureno Džimovo telo… Fatalna kombinacija dovela je tokom noći do obilnog iskašaljavanja krvi, a neki od krvnih ugrušaka( delom i kao posledica pada sa sprata hotela i povrede grudnog koša i abdomena) blokirali su srčanu arteriju i doveli do srčanog udara – smrti Džima Morisona…

    Da li je fatalni koktel lekova i alkohola te noći bio dodatno začinjen heroinom( postoji dosta indicija i ,, svedoka“), nikad sa sigurnošću nećemo doznati… Treći jul 1971. godine u svakom slučaju je označio konačni kraj Morisonovog višegodišnjeg putovanja i lagane kapitulacije( kako je on to poetski voleo da naziva), kraj noći u kojoj je konačno pronašao smrt – ,, The End“ opevan u njegovoj najznačajnijoj, zloslutnoj, autobiografskoj poemi… Bila je to noć u kojoj je potonuo u VELIKI SAN… Da li je pre toga uspeo da čuje KRIK LEPTIRA ostaće tajna, skrivena između naslaga poezije ovozemaljskog pakla i bluesa nebesa na kojima sada počiva… Bio je, poput fatalnog koktela koji ga je dokrajčio na stazi samouništenja, prejaka doza za ovozemaljski život i svet koji ga nije prihvatio onakvog kakav je zapravo bio – kao senzibilnog pesnika, romantičnu i iskrenu dušu, dovoljno hrabrog čoveka za sve ono što drugi mogu samo da sanjaju i … eventualno, potajno žele…

    

Ako je ikada postojao čovek koji je bio spreman, sposoban i voljan da umre, bio je to Džim. Njegovo telo bilo je staro, a njegova iskrena i hipersenzibilna duša veoma umorna… Njegovo beskrajno opijanje, samouništavanje i lagana kapitulacija odveli su ga prerano pod okrilje ,, jedinog prijatelja“, odveli su ga pod okrilje smrti – zauvek slobodnog, buntovnog, hrabrog, samosvesnog i poetski nesputanog ,, na kraju noći“… Tragajući za njenim uzrokom mogao bih jedino stići do kalibra metaforičkog oružja kojim je Džim sam sebi pucao u glavu… Namesto toga, pokušaću samo srcem pronaći svu lepotu ,, kraja“ skrivenu u Džimovim besmrtnim i jedinstvenim stihovima…

                            … Pa, đavolski dugo sam bio daun

                                 već mislim da sam gore.

                                 Jea, zašto neko od vas ne dođe

                                 i pusti me na slobodu? …

                            … Devojko, moraš voleti svoga čoveka.

                                 Uzmi ga za ruku, nateraj ga da razume;

                                 svet zavisi od tebe, a život je beskrajan …

                            … Smrt stvara anđele od nas

                                 dajući nam krila

                                 tamo gde budu ramena,

                                 glatka poput gavranovih kandži …

Počivaj u miru, Džim…

by Velika reka nedosanjanih snova, 2014-11-11. †††

Autor: Dragan Uzelac

Foto: Pinterest

Related posts