Prikaz romana Čedomira Ljubičića „Sjaj južnog krsta“

DVE BOLJE LJUBAVI: CRNO I BELO

Za sve ljubitelje “parnog valjka” ovo delo, ovenčano nagradom Zlatna sova, je odličan istorijski prikaz razvoja tima i preko  sedamdeset godina duge istorije. Snimci prenosa, novinski članci, istorijske činjenice, svi ovi elementi čine pregantan i značajan deo dela. No, to ne znači da je u pitanju jedna od onih, ljubiteljima književnosti pomalo dosadnih sportskih monografija. U njoj su, kroz pripovest o istorijatu kluba kroz usta njegovih prvotimaca, osnivača, posvećenog navijača tima, poštara Džonija Banane (čija je mušterija, između ostalih, i slavni partizanski komandant Koča Popović) provučene i značajne društveno-političke teme vezane za socijalistički period:  Drugi svetski rat, Titovo uzdizanje na mesto doživotnog lidera Republike praćeno neizbežnim građenjem kulta ličnosti, pad Aleksandra Rankovića (videti pod Brionski plenum 1966.godine), odlazak s vlasti srpskih liberala i buđenje nacionalizma.

    Dakle, imaju šta da pročitaju i ljubitelji istorije, baš kao i oni koji vole novele misterije, trilere i krimi romane (tajna zlata Karađorđevića) te oni koji vole dela napisana bogatom, raskošnom rečenicom koja je, nažalost, olako potcenjena u modernoj književnosti. Dodajmo tome i pikarsku pripovest jedne od mladih nada predratnog fudbala, čoveka koji je, radeći i za sebe i za druge (nekoliko Pokreta otpora između ostalih), prošao celu Evropu, vodeći avanturistički život dostojan posebnog  romana ili, što da ne, filma koji bi opisivao njegove brojne pustolovine koje su ovde, a zarad opšte priče, što je razuman pristup, opisane s malo detalja.

    Topos je takođe značajno mesto Ljubičićeve storije. Senjak je pozornica mnogih velikih ljubavi, životnih padova i ushićenja u njegovim pesmama, pričama i romanima. Oni koji su odatle, ili vole taj deo Beograda,  prepoznaće mnoge lokacije ali i saznati nešto što nisu znali o istoriji prestonice I toga dela grada, mesta čuda Ljubičićevog književnog opusa, gde možete oči natopiti njegovom lepotom ili popiti poneku sa Čarlsom Bukovskim. Da rezimiram: iako, po spoljašnjosti, “partizanovski”, ovaj roman komunicira na nekoliko nivoa sa mnogo širom publikom koja će ga, nadam se, prepoznati.

    VELIKI DRIBLING DUHA

    Ljubičićev roman nije samo ljubavno pismo slavnom fudbalskom timu, iako pisma, ona posejana po tribinama Stadiona JNA, a sastavljena od anonimnog navijača, čine značajan deo priče. Nije čak ni storija o samom timu, ili potrazi za gotovo mitskim zlatom Kraljevine Jugoslavije koje je nestalo u balkanskim gudurama ratne 1941. godine. Ovaj roman je priča o driblingu duha na zelenoj travi, o posvećenosti i ljubavi onih koji su bil i odani svom timu kako kad je nizao uspehe, tako i kad je prolazio kroz teške dane.

Iako ovo delom možemo povezati s prethodnim Ljubičićevim romanom Boja starog zlata (za koji je 2012. godine dobio nagradu Mali Nemo) jer je jedna od niti storije i ovde potraga za dragocenostima. Ključna misterija, a zlato je samo marcipanski ukras, je storija o jednoj (da li?) prvoj lopti ovog tima. Virtuoznost igrača se poredi, nimalo slučajno, sa genijalnim taktičkim manevrom Koče Popovića, koji je uspeo da na Sutjesci spasi partizane i Tita lično od sigurne pogibije. Stoga ne čudi što je Popović, mislilac, diplomata, kosmopolita, Srbin ali ne  i “Srbenda i zadribanda”, usamljeni vuk narodnooslobodilačkog rata i revolucije, nadrealista iz imućne kuće, upravo i bio jedan od osnivača ovog kluba i zauzima, kao književni lik, značajno mesto u romanu.

Priča o Partizanu i njegovim navijačima jeste ona koja govori o ljudima koji su, iako percipirani kao “pretendenti na presto” i “večito drugi” u odnosu na favorizovanu Crvenu Zvezdu nalazili snage da nastave dalje. Baš kao što su se, svojom hrabrošću i požvrtvovanošću, jugoslovenski partizani, koji su se borili na, naizgled, efemernom delu evropskog ratišta, uspeli da izdignu i pobede, stekavši pritom divljenje i poštovanje brojnijih i naoružanijih Saveznika.

Brojem stranica bremenit, ali lako čitljiv i stabilne strukture, ovaj roman, kao što mu i naslov kaže, ima sjaj. On je osveženje na domaćoj književnoj sceni  i dokaz da ne postoje ograničenja što se tiče pisanja o “najvažnijoj sporednoj stvari na svetu”. O fudbalu se može pisati filozofski, poetski, istorično i dramatično. Problem je što se o fudbalu kod nas tako ne piše, a moglo bi.

Pogledajmo samo Donesite mi glavu Rajana Gigsa britanskog autora Rodža Glasa, potresnu storiju o Mančester junajtedu i njegovom neshvaćenom eks-prvotimcu. Ili Stadionsku groznicu njegovog zemljaka, Nika Hornbija. Ali, te podele na “ozbiljne” i “neozbiljne” teme ne trebaju da brinu Ljubičića. Kroz sport, naš odnos prema njemu, vidi se poprečni presek naših života i malih utakmica koje svakodnevno vodimo i toga je autor itekako svestan. Postoji samo  jedan, ključan problem, s ovom knjigom: o njoj se ne može pisati a da se ne prepriča neki njen zanimljiv deo. Na sreću, njih je puno a ja dalje neću o njima govoriti iz jasnog razloga: Sjaj južnog krsta ne treba prepričavati. Njega treba čitati.

Autor: Aleksandar Novaković

Related posts