Proza: Mala

Biće to jedan od lepših ožiljaka.

Na listu leve noge.

Gde si me dodirnuo druge večeri. Onda kada si rekao da je ovaj grad mrtav bez mene. Da ti se mnogo sviđam. Nikada te nisam upoznala. Iako si pričao konstantno. Nikada mi nisi dozvolio da zavirim u tvoj svet. A ja sam toliko to želela. I te druge večeri, kada si rekao MI umesto Ti i Ja, tada sam te volela. Tvoje krupne oči. Tvoj glas. Tvoju bradu. Tvoje patike. Tvoje trenerke. Kako nosiš kapuljaču. I kako se smeješ. Mogli smo ostati drugari. Družiti se. Nisi to predložio. Rekao si da svratim na salatu. Tu istu koju si mi doneo jedne večeri u jedanaest. Na našim ljuljaškama. I tada sam te volela. Tvoj ukus za muziku. Za filmove. Odgovorila sam možda, nekad; ali ti da mi je doneseš. Napravio si šalu. Nisam se nasmejala. Shvatila sam da je kraj. Kraj nama. Kraj tvojim šalama. Objasnila sam da želim da mi je tamo, u radnji, doneseš. Rekao si možda, nekad. Tada si otišao. Dao mi poslednju cigaru. Koju sam sačuvala. Kao i kutijicu tik-taka, kao i prvu paklu cigareta koju si mi doneo na terasi. Ostavila sam jednu cigaretu u njoj. Da je popušim kada bude bio kraj. Nisam imala srca za to. I sada stoji u kutiji. Čuvam je. Da je popušimo zajedno, ako se ikad sretnemo. I upaljač. Imamo iste. Nikada ga neću potrošiti. Nikada. Sve dok se ne vratiš.

Tada si otišao. Nisi se ni okrenuo. Ostala sam da sedim na našim ljuljaškama. Sama. Da ćutim. Nisam bila jaka da plačem. Samo sam ćutala.

Danas je sreda. Prošle srede si bio bolestan. Rekao mi da ti falim. Falio si i ti meni. U četvrtak sam ti se otvorila. Ispričala svoju priču. Razumeo si. Videli smo se tri puta tog dana. Vozili skuter. Gledali mesec. Opet si pričao o svojim dogodovštinama. Slušala sam i volela te. Nedostaje mi to.

Jer mrvice postoje.

Jer sam mislila da sam svoju našla.

Vreme je stalo.

Do sledeće salate, vožnje skuterom, deljenja cigare i balona.

 

Autor: Aleksandra Milić

Foto-izvor: Pinterest

Related posts