Krleža, marginalni enciklopedist(a)

Goli otok viđen sa Briona

 

Ako biste da o Golom otoku saznate nešto što, i pored tolikih knjiga o ovom famoznom ostrvu, teško da bilo gde možete pronaći, onda će vam dobro doći zbirka Krležinih komentara pod nazivom Marginalije iz 2011. godine u izdanju beogradskog Službenog glasnika.

Delo Miroslava Krleže poslednjih je decenija maltene sklonjeno na margine književnosti i kulture, kao da se zaista ostvarila misao novinara Ratka Mitrovića da je Krleža ništa drugo do „ime koje će vreme istopiti“, ili misao Dobrice Ćosića da će Krležu ubuduće čitati samo istoričari književnosti.

U tom pogledu je pomalo simbolično da jedina Krležina knjiga poslednjih godina objavljena u Srbiji nosi naslov – Marginalije.

Ali, kao da su i Marginalije ostale na margini, jer prošle su neprimećeno od strane šire publike, donekle i s pravom, jer nemaju gotovo nikakvu umetničku vrednost – bez obzira na to što se sastoje od tekstova koji su potekli iz pera nekada veoma cenjenog pisca i kulturnog delatnika. Istina, tu i tamo bi poneke Krležine beleške mogle biti zanimljive savremenim čitaocima – ako ne iz drugih razloga, a ono zato što su dotični komentari svedok jednog prohujalog vremena, ideologije, kulture i države.

Marginalije, ustvari, obuhvataju Krležin rad u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu (JLZ), što se danas uglavnom spominje samo u kontroverznom (pa i negativnom) kontekstu, a zanemaruje se činjenica da su upravo zahvaljujući Krleži bile objavljene višetomna Enciklopedija Jugoslavije, zatim (opšta) Enciklopedija Leksikografskog zavoda (žargonski: Elza), kao i mnoge stručne enciklopedije koje bi čak i za današnju leksikografiju bile pravi poduhvati.

Najtačnije rečeno, Marginalije predstavljaju onaj mukotrpni deo rada glavnog redaktora tokom iščitavanja, prepravljanja, pa i brisanja tuđih tekstova pre konačnog oformljenja enciklopedijskog izdanja. Kažemo da je to mukotrpan rad, ali čini se da je redaktor Krleža u tome uživao, ponekad i previše.

Teško je žanrovski odrediti i jednim terminom obuhvatiti sve „marginalije“, jer to jesu komentari, dopune, beleške, predlozi za koncept određenog članka, ali često je to i žestok Krležin obračun sa autorom za čiji tekst daje svoje mišljenje, a ponekad i idealna prilika da redaktor iskaže lični stav o nekoj istorijskoj ličnosti, događaju, epohi, pa i da nastupi sa neskrivenom sujetom, verovatno i ne sluteći da će te beleške jednom biti objavljene – ili možda baš zato: jer je znao da će nekada biti štampane kao misli i ideje velikog književnika (pri čemu je uvek važnije ime pisca nego kvalitet samih misli).

Nije lako reći ni koliko je objektivan i merodavan izbor samih „marginalija“ – selekciju je inače izvršio hrvatski leksikograf i književnik Vlaho Bogišić – tim pre što je u rukopisu sigurno ostalo još na hiljade komentara, a pritom su ove beleške nastajale u rasponu od dve-tri decenije, pa nije isključeno da je Krleža možda docnije korigovao stavove koje je u pojedinim komentarima tako žustro zastupao. Međusobnim poređenjem tekstova, lako se zapaža i redaktorova nedoslednost, pa i primenjivanje dvostrukih aršina, ali to opet može značiti da upoređene beleške nisu nastale u istom periodu Krležina života, a svakako ni u istoj prilici, jer treba imati na umu da nisu važili isti kriterijumi za sve enciklopedije.

Nije naodmet reći nešto i o samom Leksikografskom zavodu, jer iako je to zvanično bio centar jugoslovenske enciklopedistike, ima dosta razloga da se posmatra kao hrvatska nacionalna ustanova, pa čak i kao prećutni nastavljač Hrvatske enciklopedije, koja je započeta još za vreme Kraljevine Jugoslavije (tačnije, nakon stvaranja Banovine Hrvatske, 1939), ali je pravi zamah dobila tek za vreme Nezavisne države Hrvatske, tako da je rad na ovom poduhvatu, iz razumljivih razloga, bio prekinut nakon partizanskog oslobođenja Zagreba, maja 1945. godine.

Međutim, upravo je glavni redaktor Hrvatske enciklopedije Mate Ujević (inače Pavelićev poverenik za mornaricu) postao Krležin najbliži saradnik u JLZ, a sa njim su se u ovoj ustanovi našli i mnogi drugi autori stare, nedovršene i zabranjene enciklopedije, što sigurno nije bez značaja.

Koliko se Krleži, međutim, s jedne strane zamera na kontinuitetu sa enciklopedijom koju je podržavao ustaški režim, toliko mu se zamera što su sva izdanja JLZ bezrezervno afirmisala ideologiju socijalističke Jugoslavije, pa se tako Krleža našao između dva ekstremna gledišta, što mu nije bilo jedini put, jer da jeste, sigurno ne bi ostale zabeležene njegove čuvene reči:

„Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike anti-Krist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam bio kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.“

Krležinu neprilagođenost ekstremnim strujama verovatno najbolje ilustruje odnos novih država i njihove elite prema njegovom enciklopedističkom radu. Dok je srpski akademik Nikša Stipčević tvrdio da je Krleža u JLZ vodio hrvatsku nacionalističku politiku i dok na srpskoj Vikipediji stoji kako je u Enciklopediji Jugoslavije primetan „priličan nesrazmer između prostora dodeljenom hrvatskim temama prema temama ostalih naroda Jugoslavije“ (https://sr.wikipedia.org/wiki/Enciklopedija_Jugoslavije), dotle je hrvatski lingvista Dalibor Brozović, inače direktor Leksikografskog zavoda u vreme osamostaljenja Hrvatske 1991, naredio da se uništi oko 40 000 (četrdeset hiljada) primeraka Enciklopedije Jugoslavije (https://sh.wikipedia.org/wiki/Enciklopedija_Jugoslavije), a na hrvatskoj Vikipediji (slučajno ili ne) uopšte ne postoji članak o ovom višetomnom i monumetnalnom delu.

Ako se u Krležino izrazito hrvatstvo i može sumnjati, ipak je neosporna činjenica da su svi tekstovi u izdanjima JLZ bili prilagođavani komunističkoj (tačnije: titoističkoj) doktrini, tako da ni u samim Krležinim beleškama nije uvek lako prepoznati da li redaktor zaista iznosi sopstveno mišljenje ili fanatički zastupa državnu ideologiju. Sem toga, i Krleža ponekad nastupa kao mali diktator, često ne iznoseći argumente, nego diskvalifikatorske etikete koje su, u vreme socijalističke Jugoslavije, same po sebi bile dovoljne da jednu ličnost deklarišu kao nepodobnu.

Krleža takođe nije dopuštao da oni koji su u komunističkom režimu smatrani negativnim pojavama budu u enciklopediji predstavljeni na bilo koji drugi način, pa tako, na primer, zahteva da se prepravi članak o kraljevskom ministru Momčilu Ninčiću, jer „ovako ispada čovjek ispravan, i takoreći pozitivan“.

Kad za slavistu Gerharda Gezemana, priređivača čuvenog Erlangenskog rukopisa, kaže da je bio „gestapovac“, te da su „svi takozvani šestojanuarski rasni i arhajski falsifikati nicali pod njegovim protektoratom“ i da ga zbog toga treba voditi „u evidenciji za skupni prikaz o našoj takozvanoj rasističkoj ideologiji“, to iz Krleže progovara nekadašnji ilegalac (pa i marginalac) koji sada ima priliku da nastupi sa vladajuće pozicije, baš kao i kad za političara Milana Gavrilovića piše da je bio „reakcionar i šoven“ ili da istoričar Viktor Novak spada u „trovače političkih bunara“ kao pripadnik „rojalističke propagande, koja je i dovela do političke krize jugoslovenstva“.

Još je Krleža oštriji, a samim tim i nepravedniji, kad izričito kaže: „Ćipika ne spominjati“, jer je pisac Ivo Ćipiko navodno bio „setebandijere, tragurionski Raguzeo, Dalmata, Samosrbin, dvorska budala, agentprovokator, talijanaš i odrod, starčevićanski apostolata, kameleon po narudžbi, a nikako ’hrvatski književnik’“. Ovakve ili slične kvalifikacije i diskvalifikacije mogle bi se, bez preterivanja, prilepiti i samom Krleži, ali u vreme dok ovo piše, on vrlo dobro zna da mu se niko ne sme javno suprotstaviti.

Nije se glavni redaktor obračunavao samo imaginarno sa istorijskim ličnostima, već je koristio svaku priliku da pokaže svoju moć i pred saradnicima. U nekim je momentima i sâm ispadao groteskan, jer kad za pisca članka o Antigoni kaže „ubijte ovoga čovjeka“ ili kad istoričara Đorđa Sp. Radojičića naziva „Spadalo“, Krleža više govori o sebi nego o onima koje nipodaštava.

Uvek su pažnju privlačili Krležini stavovi prema Srbima i srpskoj naciji, prema srpskoj kulturi i istoriji, pa i prema onim srpskim savremenicima koje tvorac Glembajevih nije previše cenio, te im se beskrupulozno obraćao, često i sa dozom taštine (kao što smo već videli u slučaju Radojičića). Istini za volju, priređivač Bogišić nije se libio da u zbirku komentara unese i takve Krležine komentare, no ipak im valja prići oprezno i uporediti ih sa beleškama o sličnim pojavama na hrvatskoj strani, a treba imati u vidu i kontekst enciklopedije za koju je pisan članak koji Krleža ocenjuje.

Primera radi, Krleža je tekst o manastiru Nikoljcu prokomentarisao rečima „dosta više ovih manastira“ ne zato što je imao nešto isključivo protiv pravoslavnih bogomolja, već zbog toga što u enciklopediju, prevashodno iz tehničkih razloga, nije mogao ući kao posebna odrednica bukvalno svaki manastir.

Kad Krleža odbija da uopšte pročita članak o dinastiji Petrović Njegoš („nisam čitao i neću“), on to čini jer je principijelno bio protiv toga da se stare plemićke porodice unose kao posebne enciklopedijske jedinice (ako već postoje članci o njihovim istaknutim pripadnicima), pa zato slično reaguje i na tekst o hrvatskoj velikaškoj porodici Drašković („dosadilo mi je“).

Kad je reč o Njegošima, zanimljivo je i Krležino mišljenje o izgradnji mauzoleja na Lovćenu: „Meštrovićev mauzolej Njegošu bit će mauzolej, ukoliko ga uopće bude, što bi svakako bilo bolje da ga ne bude, jer je jezivo glupav! I mnogo košta.“ Kad se danas govori o neuspešnoj borbi za očuvanje stare lovćenske kapele, često se zaboravlja na kojoj je strani tada bio Krleža, tako da Marginalije i u ovom smislu pružaju značajan podatak.

Zanimljivo je i to da Krleža bukvalno brani srpskog pesnika Vojislava Ilića Mlađeg tako što predlaže da se iz Ilićeve biografije briše opaska da je bio „dvorski pesnik“, jer su mnogi, kako Krleža smatra, bili dvorski pesnici za vreme Obrenovića i Karađorđevića (na jednom drugom mestu, Krleža te dve dinastije naziva „Obren“ i „Kara“), te ako svi budu žigosani na taj način, „trebat će više od 80% naših pjesnika svrstati u tu grupu“. Nije isključeno da je Krleža i sebe prepoznao kao dvorskog pisca, iako u tom dvoru nije obitavao kralj.

O jednom drugom srpskom pesniku, Krleža ima veoma kontroverzan stav, jer ne samo što za Branka Miljkovića kaže da je „u momentu nervne krize završio samoubojstvom“, nego u zagradi daje opasku: „Ne znam zašto bismo prećutali ovo posljednje?“ U svetlu nekih docnijih istraživanja, ali i teorija zavere, ovakav Krležin komentar zaista bi mogao biti protumačen na različite načine.

Ponedge je priređivač Bogišić ostavio čitaoce u nedoumici jer je doneo samo kratke redaktorove zaključke, bez citiranja članaka na koje se odnose, tako da se može samo nagađati šta je Krleža tačno mislio kad ocenjuje tekstove o Ivi Andriću („ostavio bih kako jest“ članak Milana Bogdanovića), Dobrici Ćosiću („ostavite Fincijev tekst kakav jeste“), Milovanu Đilasu („kao što je dogovoreno“). S obzirom na to o kojim se ličnostima radi, zaista ostaje dovoljno prostora za razmišljanje i nagađanje, ali i za žaljenje što se ne može više saznati.

Zlonamerno može delovati što je Krleža za srpsku književnicu Jelenu Dimitrijević napisao da je „jedno, u literaturi, potpuno beznačajno ime“, ali Krleža ne pokazuje veliko razumevanje ni za stvaralaštvo hrvatske kompozitorke Dore Pejačević, čim kaže kako „nema razloga“ da njena biografija bude obrađena „kao posebna jedinica“. U vreme kad je Krleža ovo pisao, takvi komentari verovatno ne bi naišli na negodovanje ni u srpskoj ni u hrvatskoj kulturnoj sredini, mada se danas i Jelena Dimitrijević i Dora Pejačević, svaka u svojoj nacionalnoj kulturi, smatraju značajnim umetnicama.

Na sličan način, ali potpuno ideološki, Krleža će diskreditovati Nataliju Bošković napisavši da je bila „vrangelovka“ – i to je bilo više nego dovoljno da se biografija najpoznatije srpske međuratne balerine ne nađe u nacionalnoj enciklopediji.

Jedno poređenje pokazuje i Krležine dvostruke aršine: naime, iako redaktor zahteva da se za srpskog slikara Žefarovića kao glavna stavka navede „da je bio to što je bio, kaluđer“, ipak za Andriju Kačića Miošića naglašava: „Nikako nećemo da kažemo da je bio fratar i gvardijan, nego ga avansiramo kao književnika“.

Zanimljivo je, mada može izgledati kao pikanterija, da se Krleža pokazuje kao poštovalac tačnih granica federalne Srbije kad zahteva da se prepravi članak o Sremu, zato što tamo stoji da ova regija pripada „AP Vojvodini, Hrvatskoj i Srbiji“, te da bi tekst trebalo prilagoditi ustavnom poretku, dakle da „Srijem pripada SR Srbiji (u okviru koje je veći dio pod jurisdikcijom SAP Vojvodine) i SR Hrvatskoj“.

Karakterističan je i Krležin balans oko srpsko-makedonskih nesuglasica zbog različitog gledanja na pojedine istorijske prilike. Tako Krleža predlaže da se tekst o Jovanu Hadži-Vasiljeviću (srpskom nacionalnom radniku u Makedoniji) pošalje u Skoplje kako bi tamošnja redakcija odlučila da li da članak bude uvršten u enciklopediju. Sa druge strane, Krleži smeta „momenat političkog oportuniteta“ Lazara Mojsova, koji se bunio što je na fotografiji prikazan „ulazak srpske vojske u oslobođeno Bitolje“.

Ponekad komentari zahtevaju dobro poznavanje istorijske i političke pozadine, jer sigurno nije Krleža bez razloga predložio da se redakcija u Skoplju izjasni treba li biografija Venka Markovskog uopšte da bude obrađena. Radi se, naime, o jednom od najzaslužnijih stvaralaca makedonskog književnog jezika i literature neposredno nakon Drugog svetskog rata, no kako je docnije robijao na Golom otoku i otišao u Bugarsku, postao je maltene bugarski književnik, pa se u Jugoslaviji njegovo ime otada prećutkivalo.

S tim u vezi, jedan komentar posebno ostavlja današnjeg čitaoca bez daha svojom kratkoćom i jednostavnošću.

U pitanju je Krležina napomena povodom Golog otoka, iz koje se može saznati nešto što bi malo kome palo na pamet da uopšte pita:

Jedan otok od 4,7 km2.“

Rekavši ono što je smatrao najvažnijim – a očigledno je to površina Golog otoka – redaktor daje stručno mišljenje:

Nema smisla da bude uvršten, to više što se takve stvari u Enciklopediji Jugoslavije obrađuju posebno“.

Iskreno govoreći, Miroslav Krleža nije ni mogao sa Briona, gde je često bio Titov gost, na drugačiji način sagledati Goli otok sve i da je hteo, a zaista bi i bilo mnogo bolje da je ovo kamenito ostrvce ostalo jedna nebitna i marginalna geografska odrednica, te da najvažniji podatak upravo i bude njegova površina.

Ipak, danas bi Goli otok kao pojam mogao zauzeti obim cele Enciklopedije Jugoslavije, dok se, sa druge strane, upravo Krležino delo sve više marginalizuje i svodi na kratke osvrte, pošto „nema smisla“ da bar u istoriji književnosti ne bude spomenuto, bez obzira na to što se sve manje čita.

 

Autor: Dušan Milijić

Slika preuzeta sa: https://www.knjizare-vulkan.rs/domaci-klasici/14881-marginalije

Related posts