Kad je nebo vezano žicom: Prikaz romana „Gloriosa“ Aleksandra Novakovića

Aleksandar Novaković: „Gloriosa“, Književna radionica Rašić, Beograd, 2017.

Zamislite novu reč za svako pojedinačno umetničko delo! U svakome od njih pojavljuje se druga boja, i za svako od njih stvoreni su drugi nervi u mehanizmu čoveka.

U najnovijem romanu: „Gloriosa“, Aleksandra Novakovića (Beograd,1975) vrsnog i priznatog multimedijalnog umetnika, intelektualca britkog jezika, nepokolebljivih stavova i nepotkupljivih uverenja, temperamentnog pregaoca koga ne treba da brine konkretna vrednost suda književnih autoriteta. Samo jedna nova reč bila bi nedostojna njegovog dosadašnjeg opusa i nesumnjivog značaja u savremenoj srpskoj prozi tako da je najsvrsishodnije posegnuti za onim što već postoji. Gromoglasni urlik i nepristajanje na pasivan odnos prema događajima iz bližeg i daljeg okruženja, iz bliže i dalje istorije su te reči, te vodilje i putokazi, koje u obilju boja iskrslih iz svake narativne celine ponaosob zaokružuju potrebu Aleksandra Novakovića za pripovedanjem.

U svim dosadašnjim romanima Aleksandra Novakovića poetika plavetnila utkana je u samu srž slobode i misli koja iz nje proističe. Tu i takvu misao ovaj stvaralac od svog prvog do potonjeg dela neumorno i nepokolebljivo sledi.

U romanu „Gloriosa“, oslikani su oni porivi ljudskog bića koji se buni kada je nečije nebo vezano žicom.
Razabrati jedinstvo u raznovrsnosti ne znači ništa drugo do otkriti suštinu, a otkrivanje suštine najpouzdaniji je pokazatelj inteligencije. Najviši stepen inteligencije je forma. A forma je simetrija, red i određenost i to su, svakako, najbitnija svojstva i lepote i harmonije.

Upravo su ovi elementi noseći stubovi romana „Gloriosa“, isto koliko i dokaz da Aleksandar Novaković u svom romansijerskom angažmanu sasvim sigurno ne pripada onoj vrsti autora koji ne znaju da li se više plaše sopstvene hrbrosti ili ne mogu hrabro da priznaju sopstveni strah.

„Gloriosa“, konceptualno originalna, tematski jezgrovita i ubojita pogađa čitaoca baš tamo gde treba. U dah. Ne ostavljajući mu prostor za bavljenje nečim drugim osim magijom čitanja.

Glavni junak romana „Gloriose“, je beogradski pravnik, bonvivan, fudbalski reprezentativac, otmen i decentan, vazduhoplovni as Španske republike Božidar Boško Petrović (u romanu „Gloriosa“ – Duško Popović). Nikada potpuno zaboravljen, ali i nikada dovoljno dopričan.

U Španskom građanskom ratu učestvuje od decembra 1936. godine u republikanskom ratnom vazduhoplovstvu. Oborio je sedam fašističkih aviona i postao jedan od najpoznatijih pilota iz redova internacionalnih brigada na strani predsednika španske republike Manuela Azanje.

„Gloriosa“ je sačinjena od osamnaest narativnih celina ili bolje reći očevidaca života, dela i smrti Božidara Boška Petrovića.

Delovi tri ispovedne celine iz „Gloriose“ na najupečatljiviji način donose živopisnost ratnih užasa ali i demistifikaciju običnog čoveka i uzvišenog ideala. Donose snažan otisak istine da koliko je čovek važan idealu – toliko je ideal važan čovečanstvu.

Božidar Petrović je diplomirao na pravnom fakultetu u Beogradu. U tom istom gradu se zaljubio u avione i letenje i postao avijatičar. Sa služenja redovnog vojnog roka kao rezervni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije izašao je u činu poručnika. Fudbal je igrao u „BSK – u“, „Jugoslaviji“, „Vojvodini“, kao i u fudbalskoj reprezentaciji Jugoslavije. Sa osećajem za pravdu, humanost i solidarnost sa kojim je rođen i stasao u čoveka, zbog kojih je još kao dete dobio batine od oca – žandarma, jer je branio nepoznatog mladog komunistu, otišao je, u najvećoj tajnosti, u španski građanski rat.

U ispovednoj celini Filipa Dragovca, doktora, kapitena državne reprezentacije Kraljevine Jugoslavije u fudbalu, komuniste ubijenog u logoru na Banjici od strane Srpske Državne Straže Milana Nedića, Aleksandar Novaković nam donosi prvu veliku sliku vazduhoplovnog asa, navalnog igrača, neodoljivog ljubimca uznosljivih beogradskih gospođica.

„Znate, Duško jeste proždirao knjige i jeste pročitao Kapital ali mislim da ga, kao ni brojni drugovi, nije ispravno razumeo. Razumeo je je revoluciju, diktaturu proleterijata, raspodelu dobara ali dijalektički materijalizam nije. To je kao da ste hrišćanin koji zna za Novi ali ne i za Stari Zavet. Ali on je znao da drugarski da sve od sebe, da razume i, još više, da se bori za one koji su imali manje od njega a upravo je to srce svih stvari.“

Nurija Cazals, jedna od likova u romanu sa najsnažnijom aurom heroine,katalonska spisateljica i revolucionarka, Duškov saborac ali i ljubavnica, čitaocu jasno, precizno i plastično dostavlja, kao u kakvojdobro zapečaćenoj koverti, dan i događaj koji će glavnog junaka „Gloriose“ preseliti u večnost:

„Duško je znao da su fašisti često znali da glume da su pogođeni a onda kad se zaboravi na njih, okrenu i zapucaju. Krenuo je za Fijatom jer je hteo da bude siguran. Fijat je, u stvari, već bio fatalno pogođen i eksplodirao je dok mu se Duško približavao. Detonacija je slomila krila Dušanovog aviona i bacila ga na susedno brdo. Poginuo je kako je i živeo – nepobeđen. Mesec dana po njegovoj smrti na moju kućnu adresu u Barseloni je stigla crna kutija s Duškovim ličnim stvarima. Bio je 18. Jul 1937. godine.“

Aktivni učesnici španskog građanskog rata pokrivali su celu skalu političkih pozicija i ideologija tog vremena. Frankova pobunjenička strana je uključivala fašističke falange, karliste i legitimiste monarhiste, španske nacionaliste i većinu konzervativaca. Na republikanskoj strani su se borili većina liberala, baskijski i katalonski nacionalisti,socijalisti, staljinistički i trockistički komunisti i anarhisti svih boja.

Treću najznačajniju narativnu celinu romana „Gloriosa“, čini ispovedni okvir majke Duška Popovića (alter ega Božidara Boška Petrovića, udarne igle Fudbalskog Kluba „Vojvodina“ iz Novog Sada) Vide Popović u kome je strpljivo i brižno naslagano sve ono neoborivo i neporecivo kada se povede razgovor o sudbini, čovekovoj ulozi u sopstvenom životu, užasima rata, postradanjima, iskupljenjima i neoproštenim gresima:

„Šta mu je prolazilo kroz glavu kad je gledao kako je gore?Kako je iz ovog doma stigao do jalove rupe u nekoj nedođiji gde je bačen…I šta mu je trebala ta Španija? Ona i dalje postoji a Duška nema.“

Koliko god poneki narativni pejzaži iz „Gloriose“ bili gorki, brutalni i nemilosrdni, što je, možda, u literarnom svetu (ali i u vanliterarnom), onda kada je nečije nebo vezano žicom – normalno, čitav roman vezuje jedna druga mnogo manje opasna žica – ljubav. Ne ljubav iz romantičarskih pobuda, ne ljubav koja će nesvesno naivna slaviti život i onda kada nema šta da se slavi, ne ljubav koja je ljigavo slatkasta i komercijalizovana zahvaljujući moru prosutih imbecilnih floskula sa namerom da postanu definicije. Ne, to nikako ne!

Aleksandar Novaković kategoriju ljubavi poistovećuje sa kategorijom slobode ali nenametljivo,na momente stidljivo, a u svakom slučaju sa namerom da zamračene umove prosvetli istinom da su ljubav i sloboda jedno. Jedno ne isključuje drugo i jedno bez drugog ne biva, ne funkcioniše.Jedna pesma ako nije ispevana iz ljubavi prema njoj nikada neće biti tačna, a ako je ispisana iz ljubavi – nikada neće biti pogrešno prikazana, jer su deformacije ljubavi vernije nego i najveća matematička tačnost.

Autor: Čedomir Ljubičić

Related posts