Pitao si me jednom davno,pod okriljem začaranog neba,posutog zvjezdanom prašinom,u noći u kojoj se čulapjesma pijanog zrikavca,da ti povjerim sve ono što čuvamu najtananijim dijelovima svoga bića,tajnu koju ćutim,nedorečenu u svim danimakoji ostaju iza nas. Gledao si meočima gladnim saznanja,kao da u meni postojineka zagonetka, mistična,poput razotkrivanja cirkuskog šarlatana,kao da će iz moga tijelapoteći rijeka riječi i donijeti otkrovenje. Šta sam to oćutala, skrila,kao pulsirajuću slikuiscrtanu rukom veselog ciganinakoji sav svoj život nosi u jednom džaku. To je tajna od sedam dana,sedam noći,sedam vjekova,sedam beskonačnihfantazmagoričnih svijetovakoji u dalekoj pustinjistvaraju savršen…
Poezija: Pustinjska žalfija
