Preporuka: Dve režije Egona Savina („Čudo u Šarganu“ i „Pasivno pušenje“)

Za „Čudo u Šarganu“ u režiji Egona Savina, jednog od najznačajnijih srpskih pozorišnih reditelja, medju pozorišnom publikom, naročito onom koja je čitala dramu ili pamti režiju Dejana Mijača u „Ateljeu 212“, nema baš mnogo hvalospeva. Egon posle mnogobrojnih uspelih predstava („Kir Janja“, „Derviš i smrt“, „Mizantrop“, „Mletački trgovac“, „Tartif“, „Unosno mesto“, itd. ) upada u rediteljsku zamku sa odličnim tekstom Ljubomira Simovića. Dijalekatska lektura Radovana Kneževića je potpomogla živost likova, kao i dobri kostimi Bojane Nikitović. Ali dramatizacija Slavka Milanovića, kao i scenografija Geroslava Zarića, otvorili su put za neke…