(Predgovor drami „Drama na daskama ili Heliogabal“ Nikole Šimića Tonina)
„Neću! Zašto uvijek sa mnom mora početi ova odvratna predstava?“
Ovim buntovnim krikom protagoniste, koji biva bukvalno izguran na pozornicu, Nikola Šimić Tonin otvara zavesu svoje drame i odmah ruši sve konvencije građanskog teatra. Čitalac i gledalac istog trenutka bivaju uvučeni u lavirint u kojem prestaju da važe zakoni klasične scenske iluzije. Šimić Tonin u ovom delu ne piše puku istorijsku hroniku o rimskom caru Variju Avitu Basijanu, istoriji poznatijem kao Heliogabal. Umesto toga, on koristi mit o najekscentričnijem vladaru Rima kao raskošno, provokativno platno za preispitivanje večne drame stvaralaštva, moći i samog pozorišnog čina.
Heliogabal je istorijski ostao upamćen kao vladar koji je rigidni rimski poredak pokušao da podredi sopstvenom estetskom i religioznom impulsu, pretvarajući carstvo u neprekidni performans. Šimić Tonin taj istorijski impuls prepoznaje i transponuje ga u čistu teatarsku formu. Zato njegov car i jeste „Heliogabal, rimski car i još ponešto“ – on je i tiranin, i umetnik, i žrtva, i večiti egzibicionista koji odbija da igra po pravilima tradicije. Kada ga Režiser opominje da želi „klasični teatar, a ne kojekakve avangardizme… priču o sukobu dobra i zla“, car drsko uzvraća udarac, najavljujući da će večeras „usmrtiti teatar“.
Glavni dramski napon ovog komada ne leži samo u sukobu cara sa konzulima ili rigidnim porodičnim arhetipovima (poput bake Lio koja izgleda kao vještica iz dječjih priča, ili Oca i Majke koji su tu „ili tomu slično“), već u dinamičnom dijalogu sa samim pozorišnim mehanizmom. Uvođenjem Režisera, Kostimografa koji se buni protiv golotinje jer je „toliko puta viđena“, i Scenografa koji jedva čeka kraj čina da promeni scenografiju, autor ogoljuje proces nastanka umetničkog dela. Pozorište ovde prestaje da bude puki medij koji prenosi priču; ono postaje sama tema. Likovi svesno govore o svojim „ulogama“, komentarišu finansijske razloge zbog kojih nemaju istorijske kostime i otvoreno se referišu na Kamijevog Kaligulu.
Ključ za razumevanje ove scenske igre autor nam nudi već u svojim uvodnim napomenama, gde naglašava da je tekst tek „osnovni predložak“ otvoren za improvizaciju, najrazličitije prostore i slobodu autorskog tima. Šimić Tonin ne stvara kruti tekstualni spomenik, već živi teatarski organizam koji provocira publiku, svestan da gledaoci „zure iz mraka očekujući pametne monologe“.
Zato na kraju prvog čina Režiser preuzima reč i definiše suštinu ovog komada: „Ova drama je život! Mi je stoga i ne držimo dramom, ona se ovdje stvara.“ Autor je, prema rečima sopstvenog lika, slušao tesare pod prozorom i umesto da im dovikne kako da podignu krovnu gredu, seo je i napisao ovaj koncept.
„Drama na daskama ili Heliogabal“ je poziv na hrabro, oslobođeno pozorište. Ovo je tekst koji podjednako izaziva maštu čitaoca, ali i provocira kreativni bes reditelja i glumaca, nudeći im platformu za radikalnu dekonstrukciju. Nikola Šimić Tonin nam još jednom dokazuje da su sve imperije prolazne, a da je život, baš kao i teatar, svugde i uvek – pod uslovom da imamo hrabrosti da upalimo svetla i zakoračimo na daske koje ga označavaju.
Autor: Zoran Ilić
