kad jednom odem u svitaj zore
i tuga naglo ureže bore
pod okom koje suzu će kriti
topao vjetar nek’ za mnom dune
i šumom lišća okine strune
što u avliji neće me biti
ko će da pušta svežanj balona
da lete visoko do aviona
dok kao lađa plovi nebom
prestaće pjesma ptica na grani
ko će u suton da ih nahrani
izmrvljenim, starim hljebom
otac sa čašom će u duetu
kao da nikog nema na svijetu
u hladu loze da samuje
ponekad u snu ime mi zvati
i niko drugi do stare mati
neće znati šta mu je
a njoj u kosi niknuće sijede
kad u prašini slike izblijede
na njima jedna djevojčica
u haljini na cvjetiće
raspakuje paketiće
ozarenog, srećnog lica
Foto: Pinterest
Autorka: Željka Milinčić
