„Čudo u Šarganu“ CZK „Masuka“ premijerno izvedeno pred domaćom publikom

Glumački ansambl velikoplanjanskog Centra za kulturu Masuka 10. maja 2023. godine premijerno je izveo predstavu Čudo u Šarganu. Komad je rađen prema istoimenoj drami čuvenog srpskog književnika Ljubomira Simovića, a u režiji našeg glumca i reditelja Dejana Cicmilovića. Čudo u Šarganu prvi put postavljeno je na scenu 1974. te je, za ovih skoro pedeset godina od strane profesionalnih i amaterskih pozorišta, bilo izvedeno nebrojeno puta. Stoga je uvek pravo zadovoljstvo kada publika ima prilike da se vrati ovom komadu, pre svega, jer Čudo u Šarganu sadrži univerzalne poruke i motive koji su aktuelni u svakom vremenu. Samim tim, pred glumce Velike scene CZK Masuka stavljen je još jedan značajan i lep izazov – da pred domaćom publikom, u njihovoj Velikoj Plani, odigraju, u najmanju ruku, kultni pozorišni komad kakav uistinu i jeste ovaj Simovićev klasik.

Svetlosno-zvučni efekti od samog početka publiku uvode u tmurnu, pomalo, teskobnu atmosferu predstave – napolju je hladno i kišovito vreme, te ovakav ambijent, na simboličkom planu, oslikava unutrašnji svet junaka, čije duše tragaju za (izgubljenom) srećom. Radnja komada smeštena je u jednu neuglednu kafanicu na rubu Beograda u kojoj se prepliću životi najrazličitijih društvenih slojeva – od političara, preko bivših zatvorenika i skitnica, pa do prostitutki. Sve ove junake, osim kafane Šargan, povezuje duhovna neispunjenost i potreba za samovalidacijom, ali i ljubavlju. A kod nekih od njih uočavamo i spremnost da učine sve kako bi poboljšali ličnu egzistenciju.

Predstavu otvara gotovo nema pojava vlasnice kafane Šargan, Ikonije, (Svetlana Trišić) koja svojim jecajima nagoveštava svu patnju i teret sa kojima su suočeni junaci komada. Potom se na sceni pojavljuje šarolik spektar likova – kelnerica Cmilja (Jelena Stojadinović), zatim Stavra – redovni gost kafane (Marko Bogdanović), Jagoda – devojka iz unutrašnjosti (Vukica Kovačević), a tu je i Mile (Zoran Mitić) koji verno predstavlja sliku i priliku ideološkog parazita. Primećuje se da svako od njih ima potrebnu za pričom i razgovorom, jer svako od njih u sebi nosi jedno teško breme, patnju i bol, kao i potajnu nadu da će se u njihovim životima desiti čudo koje bi ih spasilo. Takođe je uočljivo i to da niko nikoga ne sluša sa posebnom pažnjom, već svako govori ono što njega lično zanima, što sugeriše na glavni problem čovekove patnje – osećaj da jedni druge ne možemo razumeti, ni čuti. Ili ipak možemo, ali ne želimo jer nam samoživost i nedostatak empatije govore drugačije. Blago kakofoničnu atmosferu u kojoj niko nikoga ne sluša, svojom pojavom na seni, maestralno razbija lik Gospave (Nena Bajić), koja jedina od svih junaka, uz robijaša Anđelka Ćoru, (Milan Nikolić) ne poriče pravu prirodu svoje ličnosti. Štaviše, s ponosom govori o svom „najstarijem zanatu“, tako da ostalim junacima, kao i publici, baca istinu u oči i ostavlja prostor da je beskrajno mrze ili da joj se neizmerno dive.

Kako se radnja dalje odvija, tako se u predstavu uvode i novi likovi i situacije koje ovom komadu daju dozu neizvesnosti i dinamizma. Kafana Šargan postaje prostor u kome se sudaraju različiti ljudi i različiti svetovi. Odnosno, postaje jedna vrsta raskrsnice na kojoj se sreću prošlost, sadašnjost i budućnost, a u čijem centru se nalazi sva ljudska patnja. Pojava skitnice (Zlatko Ilić) izazvaće veliku zainteresovanost za sudbinu ovog junaka, čiji kraj nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Isto tako, publika pojavom nekadašnjeg visokoranigarnog i cenjenog političra Vilotijevića (Marko Pantović) na momenat dobija nadu da dobro u ljudima ipak postoji. Zbog toga Čudo u Šarganu, bez obzira na širu glumaču plejadu i mnoštvo isprepletanih sudbina, publiku sve vreme drži budnim, i to sa izrazitom dozom napetosti i neizvesnosti.

Predstava poseduje određene crte realizma, na momente čak i naturalizma, ali su takođe u komadu uočljivi i elementi fantastike, koji su odlično reflektovani u likove kapetana (Vladimir Radivojević), vojnika (Vladimir Mitić) i prosjaka, (Nebojša Milosavljević) praćeni sjajnim muzičkim i svetlosnim poigravanjem. Lik prosjaka ispunjen je određenom dozom enigme i mističnosti, posebno jer njegova, ne toliko upadljiva pojava na početku, nosi zagonetnu energiju dok likovi vojnika predstavljaju primer dobro inkorporiranog anahronizma. Ovaj trojac, zapravo, zajedno putuje kroz vreme, što predstavi daje jedan širi kontekst, a kako radnja odmiče, tako i njihova pojava dobija na sve većoj snazi i simbolici.

Simovićevo Čudo u Šarganu predstavlja vanvremensku dramu, čiji se vrhunac najbriljantnije ogleda u poslednjoj sceni predstave, koja na gotovo katarzičan način pokazuje svu patnju ljudskog roda. Pored toga što živimo u eri totalnog otuđenja i moralne degradacije, bez mogućnosti da čujemo i razumemo jedni druge, mi, suštinski, ne pokazujemo spremnost da se odreknemo naših patnji. Premda to žarko želimo. Srž svega toga krije se u činjenici da su naše patnje i duhovne rane, zapravo, srasle sa našim identitetom, što znači da bez njih mi ne bismo bili ono što jesmo. Čudo u Šarganu nas uči da su sve naše traume, rane, neuspesi, izdaje i patnje neraskidivo i duboko ukorenjene u nama, ali da smo zahvaljujući njima bolji ljudi. No isto tako nas i opominje kako je potrebno da pokažemo veliku empatiju jedni prema drugima, jer bi bez osećaja samilosti ljudska civilizacija potonula u potpunu dezintegraciju.

Autorka: Milica Milošević

Related posts