Mijodrag Cigljarev Kimi: „U bend mora da se ulaže, da se vežba i da se bude odlučan“

Hardkor. Grub, žilav, iskren i sirov žanr. Da li je samo još jedna podgrupa rok muzike, ili način života? 

Mijodrag Cigljarev Kimi, vokalista benda Kolaps, će nas uputiti u ovu ne tako popularan, ali itekako vredan pažnje, žanr. 

Čini se da je vaša muzika mešavina treš metala i gruv metala, kako se vi svrtavate?

Da, dobro si primetio. Počeli smo 2005. kao hardcore bend. Tada sam mislio, a i danas mislim, da je hardcore nešto najčistije na svetu, ta muzika mi je pomogla da u životu preguram neke teške stvari i to je bila muzika kojom sam želeo da se bavim. Godinama sam slušao isključivo hardcore punk i to mi je bila ideja vodilja. Mi smo slušali sve i svašta. Sale gitarista, moj veliki prijatelj, producent Kolapsa, me je upoznao sa muzikom i tada sam počeo da se družim sa starijim ljudima koju su slušali razne žanrove. Tada sam počeo da volim muziku. Ja sam bio jedini u bendu koji je slušao isključivo hardcore. Svi smo mi negde slušali metal i rock and roll. Ja i pank i treš zovem rokom. Svako od nas u bendu je slušao raličite stvari. Mi smo to nazvali rock and core. Prvi razlog za to je bio da nismo hteli da pripadamo nikom, bili smo ozbiljno razočarani i nismo verovali u žanrove i u grupisanja. Drugi razlog je specifičnost muzike koja nije mogla da se objasni. Taj naziv je lepo definisao ono šta sviramo. U sebi ta muzika sadrži i panka i treš metala i gruva.

Muzika socira dosta na Slayer i Panteru zanima me koje su vaše najveće inspiracije?

Interesantno je to što si rekao. To su dosta energetski bendovi, koji izuvaju svojom energijom i bukom. Definitivno je Pantera izvršila jedan od glavnih uticaja na mene lično. Slayer-a sam negde mimoišao u odrastanju, nekako sam njih i Metaliku uspeo da preskočim, ne znam kako. Najveći uticaj su imali bendovi na početku Madball, Agnostic front u mom odnosu prema muzici i pevanju. Kasnije se tu javljaju Pantera i Terror. Najveći uticaj je na mene ostavio bend Snot i kasnije su tu još i Silent Tendencies. Mislim da ovi bendovi nose najčistiju poruku i vid muzike i svaki put su mi vraćali motivaciju. Još dva benda koja sam zaboravio da pomenem, a jako su bitni za ljude koji se bave ovakvom muzikom, su Pro Pain i Biohazard.

Kako ste došli do imena Kolaps?

To je, zapravo, glupa priča. Ime nosi puno značenje onoga o čemu sviramo i pevamo i čime se bavimo. Ali smo do imena došli tako što smo Ognen Popović, momak sa kojim sam ja osnovao bend, i ja imali par imena za bend. Na kraju su ostala dva imena, meni zanimljivo ime po igrici Postal, koja je dobro oslikavala stanje uma o kom smo mi želeli da pevamo. Drugi naziv je bio Kolaps. Mi smo na kraju izvlačili imena i tako smo došli do imena. Iskreno, mislim da je Kolaps bio odličan izbor.

Kakva je istorija benda Kolaps, kao ste se sklopili i kako ste stvarali vašu kuziku?

Prvih pet godina skoro i da neću računati. Imali smo jedan underground pristup, bilo je dosta promena članova, najviše zbog neozbiljnosti. Činjenica da se neko bavi pankom i hardcore-om ne podrazumeva neozbiljan pristup. Opet, ne mislim da neko zbog toga mora biti perfektan, ali to podrazumeva jednu ljubav. Mi smo imali probe tri puta nedeljno iako nismo imali koncerte. To je pre svega fer prema publici koja dolazi na koncerte, a onda je i neophodno ako gajimo ljubav prema onome što radimo. Jako malo ljudi može da se osloni na talenat bez vežbe, u bend mora da se ulaže, mora da vežba i da se bude odlučan. Kako je bend počinjao da biva sve ozbiljniji tako su se menjali članovi. Konačno je 2009-e na 2010-u došla postava koja je formirala Kolaps kakav će se i pamtiti. To su Aleksandar Bojanić – gitara, Stevan Patić – bas gitara, Luka Malenić – bubanj i ja na vokalu. Stvari su se menjale od albuma do albuma. Prvi album je čist hard core sa uplivima treša. Nisam ga dugo čuo i onda sam pre par dana slušao album i sam sam se iznenadio pristupu, svirati tako nešto i misliti da će to negde stići je bilo ludački, ali upravo nas je ta mlađana glupost održala da nastavimo. Kako smo sazrevali dobijali smo par saveta. Ključni je bio od Bobana iz Ritma nereda, jedan od ljudi koji je najviše uticao na moje bavljenje muzikom, koji je rekao da ako želimo da budemo shvaćeni ozbiljno, moramo da počnemo da pevamo na srpskom, jer ovaj narod koliko god da je amerikanizovan, voli da čuje svoj jezik. I istina je, srpski i ja sam bolje razumem i prisniji mi je. To je bio taj klik sa prvog na drugi album. To je za mene bilo strahovito naporno. Ja sam bio netalentovan, i nisam imao veze sa pevanjem i jedva sam se izborio i sa urlanjem na prvom albumu. Za mene je to bilo teško u smislu samog izvođenja. Trebalo je da mi ostane baza tog grolovanja i prljavog vokala a da bude i razumno i relativno pevljivo. Ja sam išao na časove pevanja kod jedne operske pevačice da bih savladao disanje. Tada je Kolaps dobio svoju formu. To je bio jedan prelep i pretežak proces. Na tom albumu smo napravili pesme koje su toliko različite a zapravo iste. Tu ima mnogo žanrova, a opet se u svakoj prepoznaje Kolaps. Na drugom albumu je pola pesama bilo na srpskom a pola na engleskom. Na trećem albumu smo pevali na srpskom i tu je naša zrelost dostigla najviši nivo, tada smo postali celina i definisali svoj žanr – gruv  i pank a da je suština hard core i rock and roll, sa jasnim porukama i melodijama koje ostaju u glavi. Taj proces je dakle trajao pet do šest godina.

Kakve ste probleme imali sa glasom?

Imao sam ozbiljnih problema. U početku bavljenja muzikom Kolaps je bio najgori bend u zemlji. Ja nisam apsolutno imao ideju šta radim. Kada smo krenuli u avanturu prvog albuma i kada smo kasnije 2010-e imali preko 30 zakazanih koncerata shvatio sam da moram da budem u formi. Najzad imam priliku da spomenem fantastičnu Tamaru Dulić kojoj sam neizmerno zahvalan. Ona je dolazila dva puta nedeljno u studio i na poluispravnom sintisajzeru svirala i učila me da pevam. Imala je neverovatan talenat za grolovanje, pritom je tada imala oko 21 godinu. Ona me je zapravo uvela u svet grolovanja, hvala joj beskrajno. Učila me je da pevam, kako da dišem i kako da grolujem na način da to meni bude izdržljivo a pritom upečatljivo. Kada smo počeli da radimo na drugom albumu išao sam na časove pevanja i klavira. To je bilo mučenje. Godinu dana sam imao te časove, i dosta mi je pomogla, mada je jesam ostao svoj, mislim da se to i čuje. Tako da iako to sve deluje kao neko urlanje i repovanje, iza toga stoji ozbiljan rad.

Ko piše tekstove i kakva je razlika između pisanja na engleskom i na srpskom?

Sada bi mi bilo teško da pišem na engleskom, iako sam odrastao na američkim hard core bendovima. Kada bih imao problema sa inspiracijom slušao bih hardcore i ključna reč u tim pesmama bi pokrenula bujicu osećanja u meni da sam mogao da napišem pola albuma. Zato sam jako voleo hard core jer sam mogao da se saživim sa njim. Kroz njihovu iskrenost i energiju su moji doživljaji poprimali još veću energiju. Mrzeo sam i mrzim politiku i nepravdu koju ona donosi, i hteo sam sa tim da se borim na neki moj minijaturni način, dajući smisao nekim drugim stvarima. Hteo sam da moje pesme ulepšaju nekome dan, ako uopšte vidi stvari kako ih ja vidim. Iako sam se tada borio „protiv“ sada hoću da se borim „za“, da parafraziram Mariju Terezu. Uvek me je ohrabrivalo to da neko ne nekom drugom kraju planete razmišlja isto kao i ja i da nisam bio sam. Kada sam slušao  njihove pesme kao da sam slušao savete. Kada sam prešao na srpski isto je bilo samo su uticaji bili drugačiji. U drugom albumu su mi mnogo knjige pomogle. Mnogo sam više čitao. Sada ne volim da kažem zato što je toliko isprostituisan, ali čitao sam Čarlsa Bukovskog. To je bio period „drugog“ odrastanja. Čitao sam njegove pesme koje nisu one klasične, već one pijane, mamurne i užasne misli prenesene na papir u stanjima ludila. Njegova poezija mi je mnogo pomogla i imala je veliki uticaj na drugi album.

Možete li da nam kažete nešto o toj 2010-oj godini koja je za vas, čini mi se, bila ključna?

Te godine je trebalo da uđemo u studio sa postavom koja je do tada činila Kolaps. Mnogo je promena bilo do tada, kao što sam rekao. Shvatili smo da nismo bili spremni i tada se bend rasformirao da bismo došli do stalne postave. To je bila jedna vojska koju je Aleksandar oblikovao. Vežbali smo i radili, imali smo želju i ljubav, a znanje smo sticali. Imali smo mnogo proba i, kako bi Aleksandar rekao, „nabiflali“ smo se. Vežbali smo dok nije postalo lako, a onda smo vežbali još više.

Te godine ste nastupali na Exit-u, kakvo je vap iskustvo?

To je bilo fantastično iskustvo. Koliko god sam verovao u uspeh Kolapsa, a vevrovao sam, i dalje mi je bilo neverovatno da smo uspeli da se izborimo sa svim nedaćama koje prate rock and roll i da smo došli tu gde je Kolaps bio u to vreme.  Mi u tom trenutnku nismo ni znali šta se dešava. Za nas je sve to bio uspeh. I sećam se kada me je Aca Hitman pozvao i saopštio da ćemo svirati na Exit-u, to je bila velika stvar. Imali smodobru satnicu i vrlo veliku posećenost. Izgoreli smo ozbiljno. To je bio naš prvi veliki uspeh.

Da li biste opet nastupali na Exit-u?

Mislim da ne. Ako nas budeš video na Exit-u, što bi rekao Sale, znaj da smo dobro plaćeni. Pozdravio bih Milana Rakića, to je sjajan čovek, odlični su ljudi bili na binama uvek, imali smo sjajne uslove. Međutim, ophođenje prema bendovima, pogotovo novosadskim je katastrofalno, sramotno. To što sam dobio priliku da sviram je zasluženo, ali ophođenje u backstage-u je sramno, Mislim da ne bih, od toga ne bih imao mnogo toga. Ako ću se opet baviti muzikom želim da mi bude lepo a ne da imam traume. Volim ovaj grad i taj festival, bez obzira na to kakve je neke pogrešne poteze povukao, ali mislim da je odgovor ne.

Kako je bilo nastupati na istoj sceni na kojoj je nastupao i Exploited?

To je jako dobar osećaj, ali dugo nisam bio svestan toga. Uzemljiti se sa nekim ko je u tom hardcore-u i nogama stati tamo gde su oni i ogrebati se malo od elektrona njihovih je divna stvar.

Kakav imate osećaj kada slušate svoju muziku?

Na početku mi je bilo jako čudno i nisam bio siguran da mogu se saživim sa tim. Sada je prošao jedan ozbiljno dugačak period da nisam čuo ništa naše, možda godinu dana. Pre par dana sam bio kod jednog prijatelja koji je insistirao da se puste neke pesme i ceo treći album, i moram da kažem da mi je sada mnogo lepše. Da li sam sazreo ili sam opušteniji, ne znam, ali sada mi čak i prija. Kada uspem da se koncentrišem i da neku pesmu slušam kao svaku drugu onda mogu i da se saživim sa njom. Možda je kraj bavljenja muzikom kada počneš da slušaš svoje pesme.

Kakva je budućnost Kolapsa?

Ne vidim je za sada, iskreno. „Zaleđena je“ volim tako da kažem. Vrlo su male šanse da se „odledi“.

Kako Vam se čini današnja hard core scena u Novom Sadu?

Čekao sam ovo pitanje. Iskreno, ne znam ni da li postoji. Ako je scena takva da niko ne treba da zna za te bendove i da niko ne treba da zna šta je scena i da li postoji, da li je to onda scena? Za mene nije. Nemam predstavu kako ona sada izgleda. Ne bih nikoga ovim da uvredim. Znam da postoji Ground Zero, oni su večni i održavaju taj plamičak. Mislim na hardcore i punk, ne na metal. Mislim da je to to.

Šta može da se uradi da bi se pomoglo manjim bendovima da se probiju?

To je pitanje za jednu celu emisiju. Teško da mogu da dam kratak odogovor.

Kako će ovaj prelazak u online svet uticati na nastupe i publiku?

Moje lično mišljenje je da se neće promeniti apsolutno ništa. Možda će biti još gore jer će se ljudi ulenjiti, kao što su i raniije bili. Ne pokušavam ovde da napadnem publiku, obično mi se to prebacuje. Kažem da su ljudi lenji bili i ranije u tim dolascima na svirke. Doći će do te neke smene generacija, gde će ljudi koji su imali naviku da idu na svirke odrasti i sve će zamreti. Ali mislim isto da će se sve vrtatiti. Rock and roll je nestajao i vraćao se više puta. Kada govorimo o manjim koncertima, oni će zamreti. Festivali će buknuti, jer će ljudi biti željni bilo čega. A samo odlaženje da bi se podržao bend mislim da će ostati na istom ili gorem nivou. Mnogo je stvari uticalo na to da ljudi prestanu da dolaze na koncerte. Veliki bendovi će uvek biti posećeni. Mlađe generacije odrastaju ipak na online način, ali ipak energija ne može da se prepriča. To što će veliki bendovi uspeti da sakupe veliki broj ljudi ne znači da scena postoji ili da je preživela. Treba da postoje ljudi koji podrobno istražuju muziku, a danas sa površnošću je to teško, a sa takvim minset-om ljudi onda neće ni odlaziti na koncerte.  Ali takvu situaciju treba samo prihvatiti pa sa njom nešto uraditi.

Posle razgovora sa Kimijem svima nam se nametnulo jedno pitanje, „Kakva je budućnost muzike?“, ostaje na nama da je kreiramo i održavamo, ono u šta svakako verujemo posle ovog intervjua je da je rock and roll neuništiv, i da će uvek naći svoje mesto pod suncem u kakvim god prilikama da se nađemo.

Autori: Filip Pribić i Lena Malešev

Related posts