STIHOVI, NOTE I CRTEŽI
„Kolutaju očima
Te neke žene
Na moje riječi (slike) i note…
Baš kao da ih svakog časa
Mogu opeći…
T. S: „ Rešetke“
„Kad Dobra Uprava i Plemenita Vještina prožiše ruku jedna drugoj, nastade ovaj krasni most, radost podanika i dika ( vezirova ) na oba sveta …“ Tako, ovdje pamćenje na vara, počinje planirani pa povučeni naum Vezira Jusufa na njegovom građevinskom i Andrićevom nenadmašnom stvaralačkom poduhvatu – Most na Žepi, tako glasi, svima pozvanima znano, naslov ponajbolje pripovijetke u Andrićevom, što znači velike u svjetskom poetsko-pripovjedačkom zanosu. Dobro, znamo da je tako i da tako ljepota i snaga umjetnosti dostižu nebesku visinu i obezbjeđuju vječnom zemaljsko trajanje.
„ Mislila sam da neke noći
I neke tišine
Uvijek samo preživim...“
T. S: „MOZAIK“
Kad Dobra Poezija i Nadahnuće Muzukom i sl. po treći put svesrdno pružiše ruke jedno prema drugom, tj. trećem i sl. nastade i treća pjesnička knjiga poetese i mizičke i sl. umjetnice imena sada već izgrađenog i potvrđenog – imena TAMARA SENIĆ. Da, premda je već ljubiteljima poezije znano pjesnikinja se zove Tamara SENIĆ, a knjizi, trećoj srećom označenoj knjizi jeste naslov „ MOZAIK.“ Vjerujem da pamtimo, ono što Tamara napiše ili komponuje, ili naslika jeste za pamćenje, dakle prva mladalačka se knjiga zvala „ Tango bijelih cipelica“ , drugoj već odrasloj znakolovki naslov je „ Galop“ i evo sada je pred čitaocima pjesnička i umjetnički višeznakovna knjiga „ MOZAIK“. A mozaik je, zanamo umjetnička likovna vrsta koja nastaje slaganjem komada duha poistovjećenog sa materijom koji na kraju ( ako uopšte i može da se govori o kraju kada se slovi o umjetnosti ) daju novu vrijednost, novi kvalitet, novu snagu kraja za uzrastanje početka:
„ Zamisli
Da drveća padaju
Od straha
A ne od groma...
Možda bi onda
Bila više
Nalik ljudima.
Ovo je cijela Tamarina pjesma pod naslovom „ ZAMISLI.“ E pa zamisli, zamisli se, čovječe. Zamisli se nad sobom, ti koji jesi po Božjeme obličju građen. Ili možda nijesi!?. Možda je smrtnik prevodilac pogrešno preveo besmrtnu Svetu Knjigu. Ili se, ili si se izgubio u svijetu pakla kada si iz raja istjeran, čovječe! Zamisli, zamisli se i tada, ako ti misao funkcioniše, zamisli se nad sobom , čovječe, patniče, pakleniče. Drveće ne misli. Ne može da misli, kažu svneznajuću naučnici. Ono nema potrebe da misli. Ono je snažno, ono je moćno, nadmoćno nad tobom, čovjekoliki. Ovaj žestoki misaočitač, od preko puta – bojim se da bi pomenuo prašumu i njene stanovnike na drveću ili samo ispod palme sjedećih i jedećih. Mi nećemo, Tamara to nije napisala, nije ni komponovala, nije ni naslikala – ona samo stvaralački opominje – ZAMISLI!
Ovdje bi „odgovoran“ i „ozbiljan“ književni kritičar, analitičar, iliti ko već, zastao, i možda sačinio „genijalan zaključak“ kako u Tamarinoj životnoj dobi „ ne može više da se kaže“. Pri tome bi pojam više možda bio i vrlo relativan i raznosmislen. Tu bi moglo da se doda i da je ovaj koji sada piše „lični kritičar umjetnice u mladosti“ itd, itd. No, ovo kazivanje nije pretpostavljena mogućnost već pouzdano spoznanje da je „Mozaik“ Tamare Senić sačinjen od niza svijetlih kristala, bisera, sjaja i dragulja pjesničkih i inih koji jedan drugog dosvjetljavaju i za koje je potreban poseban vid i pogled. Onaj ko nam povjeruje biće svakako obradovan i pjesnički osijan originalnom svježinom, ljepotom , stvarnim sjajem prirodnosti ljepote i ljudske neophodnosti umjetničkog saznanja svijeta u domenima empirijskog, ali i realnog postojanstva dadenog „umjetniku u mladosti“.
***
U Muzeju Umjtnosti u carskome Gradu Beču, opčinjeni posjetilac nepomično stoji pred Rambrantovim Portetom Majke i posmatra, netremice gleda u čuvenu sliku nenadmašnog MAJSTORA. Stoji toliko dugo da čuvar odlučuje da mu priđe i i zapita ga, uplašen ali pristojan, zbog čega toliko dugo i neprekidno posmatra taj svemu svijetu, nadaleko u vremenu, čuveni portret. Uplašio se činovnik Kuće Umjetnosti da posjetilac ima ko zna kakve namjere, ali odgovor istoga bio je da srcem posmatra svoju počivšu staricu mati.
***
Dakle, pomisliće čitalac, čemu, u kakvoj je sada vezi, nakon asocijacija na djelo našeg Velikana Nobelovca i ova priča o djelu besmrtnog holandskog slikara, povodom knjige stvarnosno mlade poetese Tamare Senić ?! Odgovor, jednostavno nije obavezan, kao što ni pitanje nije baš toliko nužno – govori se o UMJETNOSTI i slobodi stvaraoca da se „nadmeće“ i izvjesnom pravu i pravdi kritičara da to nadmetanje podstakne u korist onoga koji u dalekoj daljini pretpostavlja svoj cilj. Konačno – umjetnost je jedina sila, razumije se, mimo Gospodnje, koja se po posebnom poretku u okvirima opšteg besporetka, ostvaruje višesmjerno i svedimenzionalno. Dakako na različitim vrednosnim nivoima, ali to je već posebna tema o kojoj ovdje ne može da se (sa)govori.
„ Naljuti se
Samo nemoj Daleko...
... urlaj i psuj
Izbaci iz grla
Svo staklo,
Ja ću sklopiti MOZAIK (pod. P.P.)
I okačiti ga u hram
Naše boli...“
T. S: „Nemoj daleko“
Kritičar koji to jeste po zvanju, ali i po sopstvenom ljudskom poimanju bića stvaraoca i Bića Poezije, mora dugo i predano da istražuje tajnu – kakva li je sve to pitanja sebi i nama postavila pjesnikinja u svojoj kreatorskoj viziji stiha, slike i muzike i posebno, i zasebno i opet komplementarno u mozaiku vaspostavljenom u posebnoj kupoli pjesničkog zanosa koja nam se kad-i- kada oglasi i brujem vrtloga u virovima nabujale planinske rijeke i odmah zatim čitamo, slušamo i vidimo samo tišinu.
I zaista, svi koji budu imali sreće i razumijevanja da se na pravi način sastanu sa ovim Tamarinim ostvarenjem koje može slobodno da ponese težinu imena KNjIGA , moraće da zastanu, ali ipak i da krenu dalje, koji tren prije nego što ih iznenađeni čuvar umjetničkog blaga opomene da vrijeme ističe i da se postor mozaika za danas zaklapa.
„...Kad sagradite sve zidove i mostove
Koje sam porušila;
Kad obujete moje cipele
I pogledate svijet
Mojim očima...
Onda i samo onda,
Se usudite i rasudite
Da ipak mogla sam
Drugačije.“
T. S : „Selo moje“
Klasičejske definicije mozaika, rekli smo o tome već nešto u izvjesno drugačijem kontekstu, mozaik tumače kao posebnu, nama se čini i superiornu umjetničku formu. Savremena elektronska objašnjenja oslanjaju se na umjetnosti nedostojan pojam tehnika. Makar nas i (ne)dužne „kamenovali“ mi ostajemo kod klasičnog pogleda budući da, u datom slučaju naročito, pojam tehnika doživljavamo kao svojevrsno svetogrđe. Mlada pjesnikinja ( ovaj kvalifikativ ima obavezno da bude shvaćen kao kompliment stvaralačke svježine i nade ) TAMARA SENIĆ odlučila se hrabro da umjesto kamenčića-dragulja , umjesto kristala-bisera, sačini sopstveni MOZAIK od biranih pjesničkih riječi, nevidljivih, ali dovoljno čujnih nota i svježih crteža-krokija – odlučila, uradila i uspjela.
Da se ne uvrijedi ni „Tango…“, ni „ Galop“, ni pjesnikinja, ni Poezija , u ovom trenutku sopstvenog postanja, Tamara Senić je sačinila mozaik života. Dok čitamo i tražimo pomilovanje za napore pri odgonetanju njenih poetičkih tajni, ostaje nam ( naravno kazano u smislu svijsti i savjesti ) žal što nam Gospod nije podario proročke sposobnosti. Ko zna – moguće i da jeste?! „Čudesni su putevi Gospodnji!“ Beskrajno su zagonetni znaci Poezije.
Podgorica,
Na Dan Svetog Vasilije Ostroškog Čudotvorca,
2020-ga Lj. G.
Autor: Perivoje Popović
