Miloš Milošević – od Knjaževca do Holivuda

Koincidencija i sinhronicitet nisu više toliko neobični i šokantni, mada ponekad nateraju čoveka da pomisli kako svakim događajem na ovom svetu, pa i onim događajima koji su naizgled krajnje nebitni, upravlja neka viša sila koja možda i nije sa ovoga sveta.

Da li je slučajno što sam sa Sokolom Markovićem (profesorom filozofije u Knjaževačkoj gimnaziji i producentom amaterskih filmova) baš 30. januara razgovarao o snimanju amaterskog dokumentarnog filma o američkom glumcu Milošu Milošu?

Da li je slučajno što sam mesec dana docnije dobio zadatak da napišem prikaz novog izdanja romana Foliranti Mome Kapora i što sam baš 3. marta shvatio da se u ovoj knjizi pominje upravo Miloš Miloš, doduše pod svojim pravim prezimenom – Milošević.

Ukratko, Miloš Miloš poginuo je u noći između 30. i 31. januara 1966, a istog dana kad sam saznao da je u Folirantima dotaknuta, između ostalog, i sudbina ovog tragično stradalog srpsko-američkog glumca, ispostavilo se da je baš tada padala desetogodišnjica smrti Mome Kapora (umro je 3. marta 2010).

Kad je već toliko povezanih slučajnosti, to je samo mogao biti još veći podstrek za rad na dokumentarcu!

U ovome što je dosada ispričano, verovatno se solidnom broju čitalaca nametnulo jedno neizbežno pitanje: ko je bio taj Miloš Milošević?

Za Momu Kapora je dobro poznato ko je i šta je bio, ali holivudski glumac koji je nastupao pod imenom Miloš Miloš nije ni nakon pola veka od svoje tragične smrti dovoljno poznat srpskoj javnosti, a i kad se o njemu tu i tamo progovori, obično bude spomenut kao prijatelj Stevana Stevice Markovića, pariskog ucenjivača koji je uzdrmao vrh francuske države i skončao kao žrtva korzikanske mafije.

Zbog svega toga, Miloš Miloš se uglavnom pominje kao karakteristični beogradski mangup, kao telohranitelj Alena Delona, kao ljubavnik mnogih francuskih i američkih lepotica, pa čak i kao neki probisvet, možda i kriminalac, dok se najmanje pominje kao glumac, kaskader i dubler – a prvenstveno je to bio, i u Beogradu, i u Parizu, i u Holivudu.

Sa druge strane, ponekad je srećna okolnost što se ime Miloša Miloševića vezuje za ime Stevice Markovića, jer kad se progovori o ovom drugom, obavezno bude spomenut i onaj prvi, pa se tako desilo i u kultnom romanu Dušana Savkovića Gorila, gde su slikovito prikazani poslednji Markovićevi dani u Parizu.

O Miloševiću i Markoviću snimljeni su i profesionalni dokumentarni filmovi, a posvećena im je i posebna odrednica u Leksikonu YU-mitologije, sa simpatičnom sugestijom da su bili prvi tandem „Milošević-Marković koji je iznervirao Evropu“ (odrednica „Beogradski frajeri Alena Delona“, autor teksta Branko Rosić, izdavači Rende i Postscriptum, Beograd – Zagreb, 2005, str. 48–49), ali zanimljivo je da su svuda predstavljani kao mangupi sa beogradske kaldrme, pa i kao rođeni Beograđani – iako jedan od njih to nije bio, mada se kao mangup zaista kalio u Beogradu, gde je stigao kao gimnazijalac.

Elem, ono što ne znaju mnogi, to je Miloševićevo rodno mesto – grad Knjaževac na istoku Srbije, u kome je Miloš proveo detinjstvo i gde još uvek postoji kuća njegove porodice, upisane zlatnim slovima u istoriju samog Knjaževca.

Iako je kao mangup zaista stasao na beogradskoj kaldrmi, i to najviše na uglu kod „Ruskog cara“ i „Mažestika“, Miloš Milošević je, izgleda, i genetski bio predodređen za značajna dela, pa nije čudo što su mu tako ambicioznom bili mali i Beograd i Pariz, a da ne govorimo koliko bi ga knjaževačka sredina sputala da je kojim slučajem ostao u rodnom mestu – jer tada ne bi imao ni pred kim da se dokazuje kao mangup.

Nije, međutim, bez značaja činjenica da je Miloševićev deda, po kome je Miloš i dobio ime, bio predsednik knjaževačke opštine uoči Drugog svetskog rata, da mu je otac Božidar bio ugledni trgovac i prvi sekretar Udruženja izvoznika Kraljevine Jugoslavije, a stric – kompozitor i dirigent Beogradske opere Predrag Milošević, čije ime danas nosi muzička škola u Knjaževcu.

Treba li uopšte spominjati da se Miloševa porodica, kao i mnoge druge građanske porodice tog vremena, našla na udaru komunističke vlasti nakon Drugog svetskog rata, te da je očeva robija sigurno razvila u mladom Miloševiću bunt prema autoritetima i prema sistemu, a na razvoj Miloševe ličnosti morao je uticati i razvod roditeljâ (što je možda bio fiktivan potez, da bi se sačuvala imovina), kao i dugogodišnji život bez majke, koja je sa ćerkom Zoricom otišla u Beograd kod svoje rodbine i ostavila sina da detinjstvo provede sa dedom i babom dok se otac ne vrati sa robije.

Da bi situacija bila jasnija, navešćemo da je Milošević rođen maltene na samom početku nacističke okupacije Srbije, 1. jula 1941, što znači da su mu prva sećanja morala biti vezana za rasulo u porodičnom domu.

Postoje izvesne priče i o Miloševim dečijim danima u Knjaževcu, jedna njegova sugrađanka dala je intervju u kome je iznela svoje sećanje na budućeg beogradskog mangupa i holivudskog glumca, ali nema sumnje da je Miloševu docniju sudbinu odredilo upravo to što je kao gimnazijalac otišao iz Knjaževca za Beograd, a zatim se kao još presudnije pokazalo poznanstvo sa francuskom filmskom megazvezdom Alenom Delonom, koji je početkom šezdesetih godina XX veka snimao u Beogradu spektakl Marko Polo.

U međuvremenu, Miloš Milošević je već bio zabrazdio u filmsku umetnost, najpre kao pasionirani posetilac beogradskih bioskopa (sanjajući i svima obećavajući da će postati novi Džejms Din), potom i kao učenik eksperimentalne škole glume, da bi u jednom momentu dospeo i do Rima, gde je zapao za oko italijanskim producentima, mada tom prilikom neće doći do bilo kakve konkretne saradnje.

Osvajajući i slobodne i zauzete (pa i udate) Beograđanke, Knjaževčanin Miloš Milošević maltene je preko noći postao beogradska faca poznata pod nadimkom Lepi Miša (zbog njega je, recimo, Dagmara Stojanović ostavila svog dotadašnjeg momka, glumca Dušana Janićijevića), a kako se čini, Miloš je i do samog Alena Delona uspeo da dođe upravo preko ženske linije, zahvaljujući slovenačkoj novinarki Irmi Flis, zaduženoj da intervjuiše Delona tokom njegovog boravka u Beogradu. (A moguće da se Miloš poslužio i jednim trikom, jer postoji priča da je potplatio nekolicinu momaka da napadnu Delona, a zatim se navodno slučajno našao u pravom trenutku i spasao Delona savladavši napadače.)

Filmska priča o Marku Polu sa Alenom Delonom u naslovnoj ulozi nikada nije završena (nekoliko godina kasnije, jugoslovenski producenti učestvovaće u realizaciji potpuno nove verzije o venecijanskom putniku), no upravo je taj nezavršeni film postao fatalan za Miloša Miloševića tako što mu je nesumnjivo odredio dalji tok života.

Milošević je postao ne samo prijatelj i telohranitelj Alena Delona, nego i njegov dubler, pa je stoga bilo logično da sa Delonom ode pravo za Pariz, gde će doći do novih zanimljivih ljubavnih zapleta koji bi i danas izazvali kontroverzne reakcije.

Naime, Milošević započinje ljubavnu vezu sa lepom plavom Marokankom po imenu Fransin Kanova, koja će ubrzo postati poznata kao Natali Delon – jer će se udati upravo za Alena Delona.

A zatim, u relativno kratkom periodu, Miloš pronalazi novu ljubav, Amerikanku Sintiju Buron, bivšu ženu Delonovog zubara.

Da li je svojevrsni ljubavni trougao (ili možda četvorougao) proizveo latentno neprijateljstvo između Delona i Miloša, pa da je zbog toga Miloš rešio da napusti Pariz – to će verovatno zauvek ostati otvoreno pitanje.

Ali, ako znamo da su Miloš i Sintija u Sjedinjene Američke Države stigli 11. juna 1964. i da su se venčali već 2. jula 1964, to nas dovodi do zaključka da se sa Miloševe strane možda nije toliko radilo o ljubavi koliko o potrebi za američkim papirima.

A treba li uopšte naglašavati da je Milošević i u Americi nastavio da ljubavni život vodi na stari način – bez obzira na promenu u bračnom statusu.

Ipak, na planu filmske umetnosti (ili je bolje reći: industrije) čini se da je konačno došlo Miloševih pet minuta, jer u komediji Rusi dolaze, Rusi dolaze igra epizodnu ulogu ruskog mornara, dok u filmu Inkubus, jednom od retkih koji je snimljen na esperanto jeziku, tumači naslovnu ulogu (nažalost, neće dočekati da ugleda sebe kao Inkubusa na velikom platnu), a postoje i fotografije koje nam pokazuju da je trebalo da igra u filmu Pad Rimskog carstva, mada glumac koji je tada već poznat kao Miloš Miloš neće učestvovati u realizaciji ovog istorijskog spektakla.

Aktivno se uključivši u noćni život Los Anđelesa, Miloš kao da je svesno sputavao sopstvenu karijeru i kao da je srljao u samoubilačku misiju, naročito nakon susreta sa Barbarom En Tomason, ženom poznatog glumca Mikija Runija. (Nije na odmet spomenuti da je Milošević prvi put sreo bračni par Runi u restoranu Adriatic, čija je vlasnica bila Knjaževčanka Gordana Kovačević, Miloševa drugarica iz detinjstva.)

Oženjeni Miloš i udata Barbara započinju strasnu ljubavnu vezu, koju ne kriju ni od svojih supružnika, bez obzira na to što Runi i Barbara imaju četvoro dece i što bi Barbara mogla da izgubi sve u slučaju razvoda. (Što se tiče Miloša i Sintije, izgleda da su imali jedno dete – tako bar stoji u nekim izvorima.)

Možda je Alen Delon načinio fatalnu grešku i propustio priliku da spase svog starog prijatelja Miloša, jer kada je boravio u Los Anđelesu tokom 1965, Delon je pozvao Miloša da se vrati u Pariz, no Miloš je to izričito odbio, istina spomenuvši da mu Pariz nedostaje, ali da ne može napustiti svoju veliku ljubav Barbaru.

A ko zna, da je Delon bio malo uporniji, Miloš bi možda bio spasen, mada nije isključeno da će u konačnom određivanju Miloševe sudbine sudelovati i Delonovi prijatelji iz korzikanske mafije, te da je francuski superstar već tada bio dobro upoznat sa tim šta se sprema njegovom beogradskom prijatelju.

Tokom januara 1966, Miki Runi konačno ubeđuje Barbaru da raskine sa Milošem, svakako joj predočivši šta bi i koliko mogla da izgubi u slučaju razvoda, a prema svedočenjima Barbarinih prijatelja koji su uveče 30. januara 1966. bili u Runijevoj vili (gde su ljubavnici živeli dok je Runi bio odsutan), izgleda da se Miloš nije previše potresao kad mu je Barbara saopštila da će se vratiti svom mužu.

Ali, već sutradan su Miloš Milošević i Barbara Runi pronađeni mrtvi, tačnije ubijeni, pritom zaključani u spavaćoj sobi Runijeve vile.

Da li je Miloš (prema zvaničnoj verziji) ubio Barbaru pa zatim sebe, ne mogavši da podnese raskid od svoje velike ljubavi, ili je Runi (uz saglasnost Miloševe žene Sintije) možda poslao plaćene ubice da likvidiraju njegovu ženu i njenog ljubavnika, ili je ubistvo počinio neki nepoznati prevareni muž sa čijom je ženom Miloš takođe imao aferu – to se nikada neće saznati.

Šta je drugo u tim trenucima mogla da učini Miloševa sestra Zorica Milošević (udata Maskareli) osim da dostojno dopremi telo svog brata u Beograd i organizuje prigodnu sahranu, koja će se pretvoriti u masovno odavanje počasti prvom Srbinu koji je iz rodne Srbije uspeo da stigne do Holivuda i makar na kratko ostvari američki san.

A pomalo je kao misterija ostalo i učešće Alena Delona u organizovanju transporta Miloševog tela, jer iako je Miloševa sestra tvrdila da je ona sama platila dopremanje bratovljevog tela, uvrežila se urbana legenda da je sve to finansirao lično Delon, da je čak kupio i odelo za svog mrtvog prijatelja, te da je nakon svega uputio Zorici Milošević ove reči:

Izgubila si brata, ali upamti, ja od danas mogu da ti budem brat!

Snimajući dokumentarac o Milošu Miloševiću, nismo hteli samo da ispričamo priču o Srbinu (i Knjaževčaninu) u Holivudu, nego i da uputimo jasnu poruku kako provincija, nacionalnost i društveni položaj nisu nikada bili prepreka niti kočnica za ostvarenje snova, ali da prepreke često načinimo mi sami, ne znajući kako da se na pravi način nosimo sa vrtoglavim uspehom koji nam se dogodio.

Izražavajući zahvalnost Sokolu Markoviću, koji mi je predočio mnoge podatke o našem sugrađaninu Milošu i koji je predano tragao po neizbrojivim sajtovima nalazeći fotografije i svedočenja koja će itekako biti korisna za dokumentarac, ne znam kako bih bolje sažeo priču o holivudskom glumcu Milošu Milošu nego da navedem odlomak iz romana Foliranti Mome Kapora:

Za Delonom je otputovao i Miloš Milošević – Lepi Miša, koji je satima ležao ispod infracrvene lampe da bi održao svoj nežni preplanuli ten. Ubiće ga dva nepoznata čoveka u sivim odelima u vili Mikija Runija na Beverli Hilsu, u Holivudu. Zajedno sa Barbarom Runi. Ponesen tipićno beogradskom čežnjom za belim svetom, taj dečak, koji je godinama gluvario na uglu Knez Mihailove ispred kafane Ruski car, stići će najdalje od svih onih što su se probijali tamo preko crte.

Autor: Dušan Milijić

Dokumentarac možete pogledati putem sledećeg linka. 🙂

Narator: Dušan Milijić

Producent: Sokol Marković

Snimatelj i montažer: Petar Sretenović

Related posts