Intervju: Petar Janjatović – EKV i knjiga “Sav moj bol”

Stvarno su imali svoj zvuk. Ali ispostavilo se da je to sve nekako evergreen – sluša se i danas.

Ove jeseni pojavila se još jedna knjiga koja nas na neobičan način vraća grupi Ekatarina Velika. Za razliku od brojnih drugih, “Sav moj bol” (Makart, 2019.) prikazuje Magi, Milana i EKV kroz poseban kaleidoskop – u pesmama, pričama, knjigama… Ovu jedinstvenu arhivu priredila je Lidija Nikolić, a čine je literarna dela, novinski tekstovi,  stručni radovi, pisma, mejlovi i fotografije oko 50 autora iz čitavog regiona.  

U osam poglavlja, naslovljenih stihovima pesama EKV-a,  saznajemo na koji način su članovi jedne od najuticajnijih rok grupa sa prostora bivše Jugoslavije poslužili kao inspiracija u literaturi i od stvarnih ličnosti postali književni likovi. U opisu knjige još stoji: “Umesto planiranog, a nesnimljenog albuma EKV-a pod naslovom „Zajedno”, u ovom zborniku radova su zajedno svi oni koji su na dostojan način svojim rečima ovekovečili svoja osećanja i sećanja na „Ekatarinu Veliku”, njenu muziku i muzičare.”

Nedavno je u pismu sebi kao 23-godišnjaku (za Liceulice) rok kritičar i novinar Petar Janjatović sugerisao mladom Petru, studentu na svetskoj književnosti, da obrati pažnju na Milana Mladenovića, momka iz grupe Limunovo drvo koga je nedavno upoznao u “Božidarcu”. 5. novembra 2019. godine navršilo se 25 godina od kako se Milan preselio među rok zvezde na nebu, a deluje kao da je EKV sve vreme i dalje tu. O njihovoj neprolaznosti razgovarali smo sa Petrom Janjatovićem čiji su se tekstovi takođe našli u knjizi “Sav moj bol”.

Petar Janjatović: Naravno, najbitnija je tu njihova muzika. Ona očigledno korespondira sa različitim generacijama do današnjeg dana, u kombinaciji sa tragičnom sudbinom većine članova – što opet utiče na stvaranje mita, tako da je jedno išlo uz drugo. Jedan od bitnih razloga što su i danas toliko aktuelni je ogroman uticaj koji su izvršili na različite segmente ex-Yu kulture. U krajnjoj liniji knjiga „Sav moj bol“ to pokazuje. Lidija Nikolić je sakupila najrazličitije primere uticaja muzike EKV na slikare, književnike, muzičare, novinare. Tako da je prilično zanimljivo videti kakve su rekacije na njihov i lik i delo i na koji način su inspirisali druge ljude. 

Koga biste izdvojili iz knjige?

Zorica Bajin Đukanović koja je svojevremeno radila kao fotograf u listu „Rok“ i slikala je brojne muzičare, pa i Ekatarinu Veliku (a paralelno ima karijeru pisca), je napisala nekoliko pripovedaka koje na vrlo čudan način govore o nekim događajima iz njihovih života. Zatim, grupa Gustafi iz Istre – njihov prvi album je negde sredinom 80-tih producirao Milan Mladenović. Kad je Milan umro, Edi Maružin, lider benda je napravio pesmu koja se zove „Jesen“, s podnaslovom „Milanu u čast“, i snimili su je na jednom od svojih tadašnjih albuma. Naravno da je naslonjena na pesmu „Jesen“, ali on daje svoje viđenje Milana Mladenovića.

Koliko su tih godina bili avangardni u muzičkom smislu, ali i u pogledu tekstova?

Sa njihovim tekstovima je podeljeno mišljenje – ili ih obožavaju do imbecilnosti ili ih kritkuju kao pretenciozne sa prejakim metaforama. Ja sam negde u sredini. Ako pričamo o prvoj fazi, dakle Katarina II, imali su vrlo srčan i nešto malo jednostavniji, iako originalan muzički pristup. Na prva dva albuma su u hodu pravili svoj stil. Pogotovo su klavijature Margitine imale osobenu boju i mislim da bi u 500 različitih snimaka ljudi prepoznali one njene „tepihe“. Vremenom, od sredine 80-tih pa na dalje, dosta su dobro hvatali korak sa onim što se dešavalo u svetu, tako da su muzički bili veoma moderan bend u to doba. Stvarno su imali svoj zvuk. Ali ispostavilo se da je to sve nekako evergreen – sluša se i danas.

Nedavno je na festivalu BUNT predstavljeno još jedno delo nastalo pod uticajem EKV-a, u pitanju je muzika Ane Sokolović koja je bila inspirisana pesmama „Radostan dan“ i „Budi sam na ulici“. U kakvom su odnosu te dve pesme?

„Radostan dan“ je sa tog prvog albuma „Katarina II“, a „Budi sam na ulici“ je iz srednjeg dela karijere. Ako treba da ih poredim prvi je naznaka kasnijeg zvuka, a drugi centralni deo njihovog najznačajnijeg perioda. Mnogi su u vreme kad se pojavio njihov poslednji album „Neko nas posmatra“ bili jako razočarani, delovalo im kao da je… bez veze. Meni se odmah jako dopao jer su se u njemu na malo sentimentalniji način vratili prvom albumu. Takođe, bio mi je bitan jer je nakon prethodna  2 mračna i depresivna albuma pokazivao suzdržani optimizam – odvedi me na Jadransko more, play some rock’n’roll music

Omiljena pesma EKVa? 

„Kao da je bilo nekad“ je meni predivna. Baš je jedan momak, potpisao se kao Splića u knjizi „Sav moj bol“, opisivao letovanja i druženja sa Milanom Mladenovićem u Makarskoj (budući da je Milanova mama bila iz Makarske) i kako je sa akustičnom gitarom Milan odlazio na neke udaljene plaže i, po njegovom svedočenju, pravio pesme koje je kasnije nosio u Beograd. I misli da je taj tekst nastao na nekoj od tih plaža – „u hladu bora pod zidom čempresa…”. Ima i lepu inicijativu, hoće da predloži ocima Makarske da se neka od njih nazove plaža Milana Mladenovića.

Autorka: Ivana Ljubinković

Izvor: ClassicAll

Related posts