Prva srpska romansijerka Draga Gavrilović: Umri, al’ ne daj poljupca bez ljubavi

Kako je  „došla“ Draga? Zaborav sa rukopisa prve žene srpskog romansijera  Drage Gavrilović skinut je 1985.godine kada je izasao prvi nastavak feljtona o njenom književnom radu ,a 23 godine kasnije i njena „Izabrana proza “kada je urađena i valorizacija razlika njenog stvaralaštva.   

Brojala se 1984. godina kada sam, kao novinar pripravnik, pronasao rukopis Drage Gavrilović . Bile su to godine kada  sam bio zadojen idejom da ništo nije vredno, da se nije čak ni desilo, ako novine nisu o tome pisale. To je za mene značilo da novinar mora tragati, otkrivati, nuditi…Ine samo ja.Mi smo, istovremeno , držeći se toga, balansirali na žici, pazeći da ne skliznemo u senzacionalizam i tražili najbolje!.

Elem,  sedam meseci kasnije ,jula 1985. u novinama je obelodanjeno da je to rukopis prve žene srpskog romansijera.Na svu sreću, radio sam sa dobrim urednicima pa je pravo zadovoljstvo bilo osetiti, ali i doprineti činjenici, da je novinarstvo odgovorno za stvarnost. Sve to me je vuklo u drugu, sad sigurno znam, ispravnu krajnost – verodostojnim izvorima informacija. Svako jutro, prvo što uradim, kad dođem u redakciju, pročitam dnevne novine. Njima se tada verovalo.

Jedna od mnogih kratkih vesti iz unutrašnjosti, skoro neprimetna, bila je vest koju je potpisao Ljubomir Popov, inače prosvetni radnik i publicista .Pisao je o tome da je u Srpskoj Crnji sklona padu kuća u kojoj je živela i radila Draga Gavrilović, da joj je grob u korov zarasto… Kasnije, kada sam ga posetio, ispričao mi je da je, pripremajući istorijat Osnovne škole „Đura Jakšić“ u Srpskoj Crnji, našao neka stara dokumenta koja skidaju veo zaborava sa Drage Gavrilović. Između ostalog i to da je Draga Gavrilović svoj roman nazvan „Devojački roman“ objavljivala u tada veoma cenjenom novosadskom književnom časopisu „Javor “ još 1889. godine, ali ga nikad nije integralno obajvila.

I žeđ za  dodatnim informacijama je  počela. U Srpskoj Crnji – istina. Kuća sklona padu. Osim jedne spomen ploče pored kućnog broja 56 u Ulici Đure Jakšića, više ništa nije podsećalo na Dragu Gavrilović! U kući, utisak vremena koje se ne pomera, miris memle…, i čovek u poodmakloj dobi koji se seća:

           „Imao sam sedam-osam godina, učiteljca Draga bi mi uvek kada se zateknem u prodavnici kupovala bombone…Voleli su je, cenili i poštovali… Uvek bi nam dala poneki savet i nudila knjige da čitamo…A sad, eto, kažu da gore na groblju danas ne znaju ni gde je sahranjena…!“

Kockica po kockica i nazirao se mozaik nemara, zaborava i neodgovrnosti. Svi podaci do kojih sam dolazio ukazivali su na nemoguće i istovremeno jedina moguća i opravdana pitanja.  

                                                           ONI IZ PRVIH REDOVA

Zašto je sve,u  mestu gde je živela i radila,uz to bila je i omiljena,što podseća na nju,zapostavljeno?  „Takav smo mi narod-odgovarali su stariji i pozvaniji načinom i tonom kao da se radi o nekoj neizlečivoj bolesti.“ Ljutio sam se na takva objašnjenja  jer , ja jednostavno nisam takav,ali jesam deo tog naroda. Oni ,pak koji su davali takve bezlične odgovore nisu se mnogo zbog toga brinuli.Naprotiv,time su umirivali savest!

Priznajem   mislio sam, da je profesija kojom se bavim, najpozvanija da  menja stvari. I tešio sam se time . Kasnije, pa evo čak i danas kada čujem da je kucu Drage Gavrilović kupila poslovna žena  iz Rumunije koja namerava da je sruši, jasno mi je da su oni odgovori „takav smo mi narod“ u sebi nosili veoma,veoma veliku istnu ,a ja živeo u zabludi!

  Zašto Draga Gavrilović nije upisana u registar pisaca tadašnje države Jugoslavije?! U Narodnoj biblioteci nalazim novosadski književni časopis „Javor“ koga su uređivali  dr llija Ognjanović i Jovan Grčić, a vlasnik je bio Jovan Jovanović Zmaj. Pored „Devojačkog romana“ kojeg je objavljivala u nastavcima, tu je njen rukopis za roman „Iz učiteljskog života“, potresna priča o životu mlade učiteljice na selu, priprovetka „Priča iz amerikanskog života“, i novela „Božićni dar učiteljici“.

              Zbilja nije beznačajno, ali zašto je sve to prepušteno zaboravu?! O onima koji su to smatrali normalnim i ponašali se kao da je neko zakasnio na voz pa će stići na sledeći koji polazi za stotinak godina, počeo sam da pišem kao o onima koji ne poštuju svoju kulturu, istoriju…?! Naravno, to nije prošlo. Takve reči remetile su mnogo šta u funkcionisanju tadašnje redakcije magazina „Praktična žena“ i izdavačke kuće BIGZ kojoj je ovaj magazin pripadao. Neuspešne pokušaje da se ova informacija uzdigne na nivo kulturnog događaja vrednog pažnje Izdavačkog saveta skoro da je nemoguće opisati, pogotovo objasniti. Urednicima u novinskom delu ove izdavačke kuće, pogotovo zameniku glavnog urednika „Praktične žene, gospodinu Predragu Kostiću, bilio je savršeno jasno da je ovo „otkriće“ prilika da se napravi kulturni događaj vredan pažnje. Naravno, trebalo je pribaviti mišljenje „drugova iz prvih redova“ (urednik Kostić me je stalno upozoravao na takvu kvalifikaciju) čitaj iz komisije ili komiteta (kako li se već zvao) za informiisanje CK, pa gradskog odbora SK, pa …?! Sve je izgledalo tako dobro, a sve je bilo veoma loše. Za tadašnje merenje kvaliteta informacije to što se znalo o Dragi Gavrilović, očigledno nije bilo dovoljno. Urednik „Duge“, gospodin Dragoljub Golubović-Pižon, odavno već pokojni, koji mi je na neki način bio i učitelj (govorio je da me uči da budem tragač, ali da nije dobro uvek ostavljati tragove za sobom) rekao mi je da je jedino loše u svemu tome što je to pronašao novinar. “Istoriju književnosti ne kroje novinari nego CK“, govorio je. Imao je suludu ideju da se odreknem te informacije i da on nađe „nekoga iz njihovih redova ko će pozvati predsednika izdavačkog saveta i reći da to treba da se objavi“.

               Da je bilo tako, danas bi se o Dragi Gavrilović vodile drugačije diskusije. Potom, i tamo gde smo uspeli da načnemo temu, govorili su da je bitnije od toga kakvi su joj rukopisi, šta, kako i o čemu piše… Nije im ništa značila činjenica da je te rukopise čitao i objavljivao Zmaj-Jova Jovanović. I dok ih tako slušate, ne možete da ne reagujete, ali još manje su vam šanse da bilo šta menjate.Pogotovo ne istoriju književnosti.Ona se vrednovala po ključu!

                                                   TU JE NEGDE IZA UGLA

              Prostor za delovanje se sužavao. Da bi sam sebe proverio, rukopis sam dao na čitanje onima koji znaju više od mene, pre svega koleginici, dugogodišnjem uredniku, Milijani Laketić, koja je završila književnost. I ona u čudu. Nije joj jasno kako i zašto je ovakav rukopis prekrila memla i prašina.Napisala je:

             „Reč je romanu sa veoma zanimljivim zapletom.Pisan je lako, čita se u dahu. Slični su mu romani sestara Bronte, Žorž Sandove i Henrijete Bič Stoun. „Devojački roman“ je autobiografski. Spisateljica u njemu opisuje svoj životni put i ljubavne patnje. Ima veoma interesantan odnos prema novcu, zapravo vrednostima ovog vremena u kome sada živimo. Kao da je vekovima gledala unapred. Ona je još tada pred najezdom dolara, i novca uopšte, nagoveštavala zanemarivanje osnovnih ljudskih vrednosti. Iz njenog stava jasno se vidi koliko je bitno kad spoljašnje vrednosti odlučuju o pravim, suštinskim vrednostima. Tokom cele radnje u romanu impulsiraju melodramski elementi kao voda koja vri, ali u nedostatku prave varte nikako da uzvri. Roman nekim svojim odnosom prema senzibilnosti i granicama u tom domenu izaziva dozu žaljenja, ali to nikako ne umanjuje njegovu dobru dramsku radnju. Stav spisateljice stalno opominje i podseća čitaoce šta biva kada se gube osnovne ljudske vrednosti. Likovi su vešto i uspešno iznijansirani, do u tančine zapravo, a njena razmišljanja i rauzumevanja najmanje su razumljiva za vreme u kome je živela. Kao da je živela ispred svoga vremena. Pre bi se moglo reći da ja Draga Gavrilović sa ovakvim pristupom radnji i likovima pripadala ovom, a ne vremenu u kome je živela. Možda je baš zato ostala zaboravljena.“

              Ta žena , kažem  Milijani, kao da je  tu negde, iza ugla,( 1984.godine.)

              Ta njena blizina vremenu u koje je došla, i koje je  savršeno poznavala , a nije živela u njemu, nije slučajna .Tako žive večni.  I onomad osamdeset i neke i sada i uvek kada se o njoj bude pričalo i raspravljalo biće  to u pravo vreme. Danas sigurno znam da me sve ovo navelo na zaključak da malo ko iz tog vremena (ni danas takvi nisu retkost) kada je pronadjen rukopis ,   može da razume njene poruke. Pogotvo one koje se odnose na pad morala, činjenicu da,kako je Draga napisala, „ mnogima loš karakter nadomešćuje neznanje…“. Sve  , ama baš sve, pogotovo njeno ukazivanje na to da se pravda kupuje a da je novac bog … i danas se pokazalo kao tačno , pa se postavlja pitanje:Ko će to danas priznati ?! I ko bi  tada priznao to što jeste?! A jeste nam važnije sve to nego što jedna seoska učiteljica poručuje da joj ne trabaju lažne ljubavi i lažna poštovanja. I ko bi ,tada osamdadeset i neke, kada sam   mlatio memljivim papirom starim 95 godina i na njemu svežim kao danas napisanim idejama, priznao da je reč o vizionartsvu , priznao da smo u velikoj moralnoj i duhovnoj krizi…?! I da nam treba neko kao što je Draga Gavrilović da   nas uštine pa da se trgnemo iz zablude i skrenemo sa pogrešnog puta. Jer šta ja, ili bilo ko ima da kaže pošto pročita njen „Devojački roman“?! Ništa osim da prizna da je erozija ljudskog bića počela davno.

            Čini mi se ,danas sam skoro siguran, da  sam grešio osudjujući one koji su je zaboravili, i koji nisu kako valja vrednovali njen rad.  Prvo zbog toga što je očigledno da oni iz prvih redova nisu ni mogli prepozanti o čemu ona govori i piše jer su i sami već duboko  bili zahvaćeni moralnom erozijom na koju je ona upozoravala. I da su bilo šta rekli, ne bi vredelo ni upola kao što danas vredi njihovo ćutanje.Ono je priznanje stanja u kome su bili.  Zamislite da su počeli da vode rasprave i vrednovanja o njenim delima i porukama. Pa kako bi mogli bilo šta da joj kažu u prilog kada su, kao što rekoh, i sami bili takvi. Bio bi to apsurd.Jer oni su zapravo bili njeni glavni junaci. Kako su mogli da je   hvale, veličaju i nagradjuju, kako su mogli da joj ustupe mesto koje joj pripada u našem književnom stvaralaštvu kad nisu imali merila vrednovanja. To se veoma retko dešava, ali ne u Srbiji. Eto, baš pre nekoliko godina jedno izdanje ovog izdavača dobilo je veoma prestižnu magradu „Desmir Tošić“ od „Službenog glasnika“ uvažene državne izdavačke kuće koja je tu knjigu ,pre ovog izdavača,odbila da izda. Obrazlažući odbijanje izdavanja te knjige  autorima su izneli svoj stav da nisu sigurni da su autopri, od desetine hiljada stranica materijala ,uspeli da odaberu prave. A stvari, su, priznaćete veoma jednostavne.U svakom poslu, pa i ovom važno je prepoznati njegovu vrednost. Srpski seljak odlično zna koja je kruška sočna, koja šljiva daje kakvu rakiju….!Dakle ili znate svoj posao ili ste možda za neki drugi.Iz tog razloga mogu da razumem one koji nisu „tu“ a pozvani su da daju doprinos  svome poslu.

                    Drada Gavrilović je i o tome  pisala:

                                            DEVOJAČKI ROMAN iz 1889.godine

„U životu nakon školovanja, upravo ti „ološ karakteri“ zauzimaju najbolja radna mesta, jer već imaju lažno svedočanstvo o svom znanju“.

                  Nema drugog zaključka osim tog da  su oni iz prvih redova uživajući u  prividu pravih stvari nju proglašavali belom vranom i ne sluteći da joj čine uslugu. Ta memla  zaborava od sto i nešto godina Dragi Gavrilović je dala još više na značaju. Izmedju ostalog i zbog toga što danas o njenim vrednostima raspravljaju i donose sud pravi i pozvani .

               Draga Gavrilović je za mene,a nadam se i kod većine onih koji nameravaju da pisanom reči, na papiru,  iskažu svoje mišljenje ,i ostave poruke među onima koji moraju da trpe.Jer sve dok trpe oni i njihove ideje, traju.Trajanje obezbedjuje prisutnost ,pa makar nas bilo i ovoliko,koliko je  ali tu smo zbog ideja vrednih pažnje,ovoga puta njenih ideja i njenog dela. Čak i seoski dečačić kome je davala bombone ili bilo ko od nas ovde sa vremenskom distancom od sto i nešto godina osećamo to trajanje . Iz sasvim običnog „Devojačkog romana“ jedne seoske učiteljice . Baš tako kako i dolikuje da dobri učitelji ostavljaju dobar  trag.

               Sagledavši sve što se dešava, pomalo u čudu  od toliko sličnosti sa vremenom Drage Gavrilović i ovog u kome smo, na  poziciji tadašnjeg novinara koji traga i misli da će njegova priča sutra promeniti svet, najubojitije opružje bilo je – da otvorimo priču feljtonom. Možda će se neko od ovih iz prvih redova osetiti odgovornim? Bar da pokrenemo inicijativu da Draga Gavrilović dobije mesto koje zaslužuje u našoj književnosti.

             Već nakon prvog nastavka javio mi se književnik Bogdan Čiplić. U svom stanu u Beogradu, ul. Takovska 33/II sprat stan br.5 ispričao mi je:

                „U leto 1925. godine, kad sam imao tek 14 godina, otac me je poslao u važnu misiju u Srpsku Crnju. Nije se osvrtao na moju mladost i neiskustvo. Fasciniran time što sam 1922. godine, u svojoj dvanaestoj, napisao ,,putopis” o putovanju iz Novog Bečeja u Vrnjačku Banju, i što sam već nekoliko godina pisao pesme, poslao me je u Srpsku Crnju sa nalogom da nađem književnu zaostavštinu njegove tetke, spisateljice Drage Gavriiović. Otac je bio ubeđen da imam bogomdani nasledni porodični dar, jer je najstarija sestra njegove majke, Draga Gavrilović, učiteljica iz Srpske Crnje, nekada objavljivala romane. Badava sam se opirao tom, za mene neobičnom i nejasnom zadatku. Otac mi je bio dobar, ali uporan i strog čovek i beskompromisno je sprovodio svoje pedagoške principe. Njegovu zamisao sam imao da ostvarim za opštu, za svoju ličnu i porodičnu korist.”

                   „Dragina najmlađa sestra sumnjičavo me je gledala čitajući sprovodno pismo mog oca. Ipak mi je iznela Draginu zaostavštinu. Jedan omanji omot plesnive i prašnjave hartije, povezan običnom kudeljnom vrpcom, bio je sve što se sačuvalo od umetničkog blaga Drage Gavrilović. Sećam se da sam ga otvorio sa strahopoštovanjem i izvesnim strahom od te stare, požutele i ubuđale hartije. U njemu je bio primerak broja Abukazemovog i Grčićevog novosadskog lista ,,Javor” iz 1889. godine u kome je štampan prvi, od ukupno 18 nastavaka romana „Devojački roman“ čiji je autor Draga Gavrilović. Pimerak u kojem počinje objavljivanje ,,Devojačkog romana” nosi broj 17, godina XVI, a datum i bliže obeležje je: ,,u Novom Sadu, aprila, 1889”.

                   Bila je tu i olovkom, Draginom rukom ispisana njena bibliografija, iz koje se videlo da je Draga svoj prvi roman ,,lz učiteljskog života” objavila u „Javoru” 1884. godine, a da je napisala i „Seoski roman”, čiji neobjavljen rukopis nije bio tu. U omotu je bilo jedno pismo Jovana Jovanovića Zmaja, koji joj je pisao kao urednik humoristićkog lista u kome je takođe sarađivala, kao i pismo Ilije Ognjenovića Abukazema, koje joj je pisao kao urednik „Javora”. Prema tome, da napomenem u njenu korist, ako joj to pomaže sada i tako kasno, da je prvi roman o životu seoske učiteljice u našoj književnosti roman „Devojački roman” Drage Gavrilović, a ne „Seoska učiteljica” Svetolika Rankovića iz 1899. godine. Koliko se o ovoj našoj spisateijici malo zna, govori činjenica da se Rankovićev roman smatra za naš prvi roman sa tom tematikom, iako je Gavrilovićeva svoj objavila mnogo ranije.”

                      „Saznao sam još“, veli Čiplić, „da je Draga Gavrilović, dok je mogla, okupljala oko sebe decu i obučavala ih. Naročito se borila protiv bede. Poslednje što je nađeno od njene zaostavštine je rukom pisano, potiče iz 1917. godine (kada već dugo godina ništa nije objavljivala, verovatno ni pisala). Reč je o jednom porodičnom pismu u kome daje savete šta treba poduzeti za lečenje ako se oboli od ,,španjolske groznice“, čija je epidemija u to vreme vladala.

                  Draga Gavrilović je umrla 25. februara 1917. godine, u siromaštvu. Imala je  63 godine. U kući u kojoj je živela, obučavala je žensku omladinu“.

            A onda me je gospodin Čiplić zamolio: „Ako ikad budete imali prilike, objavite njenu prozu.“

             Konačno, IZABRANU PROZU DRAGE GAVRILOVIĆ  obajvio sam 2007. godine, dakle 23 godine posle  njenog otkrića. Sudbina šta li da za velike ideje ,plemenite misli, nikad nije kasno?!

             Evo nas u mesecu u kome je tačno 102.godine od  dana kada je otišla a eto naviru sećanja kakva je bila,kako je mislila  kao da je juče došla.

             O tome kako je pisala čitajte u  „Izabranoj prozi“ Drage Gavrilović,tamo je njen „Devojački  roman“ u kome je imala jedan problem.Nije htela da se uda za momka koga joj je otac odabrao.I poručila,da svima da znaju:

                „Jest ,umreću,a poljupca bez ljubavi dati neću.“

Autor: Milorad Antonić

Related posts