Marko Aleksić, „Marko Kraljević, čovek koji je postao legenda“, „Laguna“, Beograd 2015.
Ovo nije istorijski roman, a nije ni istorijska studija.
Ovo je istorija zanimljivija od romana i čitljivija od udžbenika.
Zanimljivo, originalno, a objektivno, bez patetike. I konačno jedan prikaz srpskog srednjovekovlja gde nema bolesnih nakaza i perverznih monaha (kao što je to, na primer, slučaj sa romanima Dobrila Nenadića).
Mudra politika, sukobi, intrige, slavne bitke, bračni ugovori i nesporazumi, najzad i neverovatna priča o Preljubovićima koji su ostavili pečat u istoriji grčkog grada Janjine, priča dostojna filmskog spektakla. Razotkrivajući tajne iz privatnog života Kraljevića Marka, pisac u nekim momentima nastupa kao detektiv i povezuje naizgled nespojive činjenice, a kad izvuče zaključak i predstavi nam u pravom svetlu tajne naših vladara, shvatimo da su i oni živeli život ništa manje zanimljiv od života drugih evropskih vladara čije su biografije odavno predstavljene svetskoj javnosti preko bestselera i sedme umetnosti. Čak i ako kažemo da bi biografije srpskih kraljeva i velikaša bile dobre za scenario ljubavnih sapunica, to ne kažemo sa nipodaštavanjem, nego ukazujemo da bi se i naša istorija bez problema mogla uklopiti u sve nove forme umetnosti, možda čak i u one žanrove podobne širim masama, a da pritom ne izgubi mnogo od svoje gospodstvenosti ovekovečene na starim freskama i u hagiografijama.
Srpska istorija je Aleksićevom knjigom dobila svoje evropske okvire, mada autor preteruje namećući poređenja sa Zapadom i usiljeno pokušavajući da uklopi srpske prilike u istoriju zapadne Evrope, koju ističe kao predstavnika prave civilizacije. U vreme Marka Kraljevića, treba to znati, zapadna Evropa još uvek nije bila neki idealni Zapad (pre bi se moglo reći da je „Zapad“ tada bio na Istoku, u Carigradu i Bagdadu), ali opet, razumljivo je, mora se nekako savremenom čitaocu, vaspitavanom na Robinu Hudu, predočiti da srpska prošlost nije ništa manje zanimljiva od engleske, francuske ili španske prošlosti.
Takođe je upadljiva i moderna terminologija koju pisac upotrebljava iako ni korišćenje starih pojmova i naziva sigurno ne bi kod čitalaca izazvalo nedoumicu. Tako se za Romejsko carstvo redovno koristi ustaljeni termin Vizantija (premda je sačinjen vekovima nakon pada Carigrada, pa sa te strane deluje anahrono), a srednjovekovne zemlje Makedonija, Raška, Zeta, Travunija, Bosna i Dubrovnik svrstavaju se u zajednički geopolitički pojam „zapadni Balkan“, koji je produkt savremenog doba i nema nikakve veze sa vremenom o kome se u knjizi govori. U epohi Nemanjića, Mrnjavčevića, Lazarevića i Brankovića, te su se oblasti uglavnom označavale kao „srpske zemlje“, ali ako bi takav termin danas bio pogrešan i neprihvatljiv, još je manje prihvatljiv eufemistički termin skovan tek na početku XXI veka kao tihi a nestvarni kompromis određenih političkih krugova.
Autor se posebnom napomenom ograđuje što, citirajući Nićifora Grigoru, mora za Srbe i druge balkanske narode srednjeg veka upotrebiti nazive Tribali, Tračani, Iliri… Moguće da se pisac uplašio da bi zbog takvih termina, čak i kad ih citira, bio označen kao predstavnik pseudo-istorijske škole, ali ako je već morao da napomene kako su Grigora i drugi tadašnji istoričari upotrebljavali antičke nazive imenujući njima narode i plemena svog (srednjovekovnog) vremena, onda ga ništa nije sprečavalo da, bar jednom fusnotom ili beleškom, naglasi kako je i termin Vizantija docnije skovan, a da su stanovnici dotične države sebe uglavnom nazivali Romejima. Ako su srednjovekovni istoričari činili grešku označavajući Srbe kao Tribale, onda i Marko Aleksić pravi grešku kad kaže da je Nićifor Grigora bio „vizantijski“ istoričar.
Iako naslovni lik knjige, Marko Kraljević nije njen jedini junak, jer pisac je prevazišao granice monografije i biografije, pa možda i neplanirano napisao romansiranu istoriju Srbije u vremenu velikih promena izazvanih gašenjem loze Nemanjića. Ne zna se mnogo o tom vremenu, često se i preskače ili samo ovlaš prelazi u istorijama i hronologijama, tako da ova knjiga i u tom pogledu predstavlja jedno otkrovenje i iznova nas tera da se zamislimo koliko malo poznajemo svoju istoriju. Mnogi će ovde prvi put čuti za Tomu Preljubovića, Radoslava Hlapena, Teodoru Šubić, a prvi put će se javiti i pretpostavka o mogućem Markovom potomstvu, pa zato vredi zaroniti u vreme Marka Kraljevića i prepustiti se novom viđenju srednjovekovne epohe koje je zanimljivije od starih žitija, mada nije tako prijemčivo kao deseteračke pesme.
„Čovek koji je postao legenda“, tako glasi podnaslov knjige, a upravo je zahvaljujući Marku Aleksiću epski i legendarni junak iznova postao čovek i vladar, muž i otac, političar i vojskovođa, te nam na taj način postao i bliži i stvarniji nego što je to bio na freskama ili u junačkim pesmama. Srednjovekovna umetnost prikazivala je vladare kao svece i teško nam je da, gledajući oslikane manastirske zidove, zamislimo da su i naši stari kraljevi bili ljudi od krvi i mesa, da su živeli život prepun svakodnevnih porodičnih i političkih problema. Deseteračke pesme otišle su u drugu krajnost i od Marka Kraljevića načinile buntovnika i megdandžiju varvarskog profila, čime sin kralja Vukašina prestaje da bude turski vazal i postaje nepokolebljivi borac za slobodu, ali onda ni to više nije istorijski kralj Marko iz Prilepa nego svaki harambaša i odmetnik koji više podseća na Starinu Novaka i Malog Radojicu nego na svoje savremenike Simeona Nemanjića i kneza Lazara. U Aleksićevoj knjizi Marko onakav kakav je bio, nije više legenda, ali nije ni običan čovek, nije više hajduk koji onako bahato ore drumove, ali nije ni uštogljeni lik sa freske.
„Kroz svoju istoriju ovdašnji Sloveni su lako nalazili načine za međusobno povezivanje i toleranciju, ali su razlozi za podele najčešće dolazili spolja“, ovom opaskom Marko Aleksić nas podseća na neka davno minula vremena kad su naše zemlje i vladari imali svoj stav i nisu dopuštali da budu prevareni za nečiji tuđi interes. Još jedan razlog da se pročita romansirana istorija o čoveku i vladaru Marko Kraljeviću.
Autor: Dušan Milijić
Foto-izvor: http://www.danubeogradu.rs/2015/07/laguna-marko-aleksic-marko-kraljevic/