Često su mi govorili da nisam zrela, da sam nesigurna i da neću uspjeti. Takve riječi dugo su me pratile, a ja sam u sebi nosila samo jednu, jedinu želju – da me neko pogleda očima čovjeka. Nije mi bilo važno da li ću ići na visokim štiklama ili koračati teško i sporo; željela sam samo da me prihvate, da moja duša zapleše u svijetu koji bi trebao pripadati svima. Moja želja nije bila sebična. Nisam htjela suze na licima ljudi niti prazne poglede bez duše. Boljelo je što mnogi…
Proza: Da i ja budem čovjek među ljudima
