Dunja Jocić dobitnica Nagrade „Dimitrije Parlić“

Nagrada Dimitrije Parlić za najbolju koreografiju za sezone 2020/21 i 2021/22, pripala je predstavi Izgubljeni pejzaži koreografkinje Dunje Jocić, u produkciji Bitef teatra  i izvođenju Bitef dens kompanije.

Nagradu Dimitrije Parlić, najprestižnije priznanje u oblasti umetničke igre, dodeljuje UBUS, Udruženje baletskih umetnika Srbije, a članovi žirija bili su: Sonja Vukićević, solistkinja Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu i koreografkinja, Svetlana Đurović, koreografkinja, Andrea Kulešević, prvakinja Baleta Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, Milica Pisić, igračica savremene igre i Miloš Kecman, solista Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu

Obrazloženje žirija:

“Uz veoma promišljen, suptilan, i precizan koreografski rukopis, ovaj rad odlikuje i izvanredan video dizajn koji odmereno komunicira sa koreografskom postavkom, ne remeteći njenu ravnotežu i dajući celom delu posebnu vizuelnu dramaturgiju i lepotu”.

U predstavi Bitef teatra Izgubljeni pejzaži igrali su: Miloš Isailović, Ana Ignjatović-Zagorac, Marija Bergam, Branko Cvejić, Tamara Pjević, Branko Mitrović, Jakša Filipovac, Nikola Živković, Milica Bajčetić i Mila Lukić.

IZGUBLJENI PEJZAŽI

Reč autora
Čovečanstvo oduvek pokušava da zagospodari životom i uspori ili sasvim eliminiše smrt.
U ovom trenutku razvoja čini nam se da smo na domak tog cilja.
Šta nosi budućnost za one koji je dočekaju?
Za sada smo još uvek smrtni, ali to bi moglo da se promeni još za vreme trajanja našeg života.
Radimo na tome.
Želimo da otkrijemo gde je greška u našem kodu, u programu naših gena.
Da li smo pokorili prirodne zakone i prevazišli granice prirode tako što smo je rekonstruisali,
projektovali u svojim vizijama, umetničkim delima i naučnim dostignućima?
Da li uopšte možemo da opazimo razliku između naše projekcije prirode i prirode same?
Zašto imamo rok trajanja? Zbog čega umiremo? Kako da postanemo besmrtni? Ili makar
dovoljno dugovečni da sami možemo da odlučimo kada nam je dosta života.
Čovek voli život. Oduvek ga je plašilo starenje, protok vremena koji ga približava ponoru
konačnosti o kome ne zna ništa. Oduvek su ga užasavali odlasci bližnjih kao podsećanje na
njegovu prolaznost.
Gde su granice našeg tela, a gde našeg uma?
Uspeli smo, kao najsnalažljiviji i najagresivniji oblik života na planeti (koju besvesno uništavamo)
da dođemo do sofisticiranih naučnih i tehničkih dostignuća koja nam omogućavaju da drastično
promenimo način na koji gledamo na život i smrt. Sve je bliža praktična primena veštačkih
organa, od mozga preko udova, koji će biti daleko dugotrajniji i efikasniji od ovih koje trenutno
imamo i koji nam je podarila priroda. Gde su granice prirodnog i veštačkog? Šta dobijamo a šta
gubimo? Gde je tu etika, da li nestaje?
Da li smo time učinili da ovaj oblik postojanja čoveka (kome smo svedoci) bude samo jedna karika,
stepenica ka Natčoveku? Ka čoveku-mašini koji nema vremenska i biološka ograničenja kao mi
sada?
Da li smo mi poslednja generacija homo sapiensa?
O radu sa Bitef Dance kompanijom

„Izgubljeni pejzaži“ mi nisu prva saradnja kao koreografu sa ovom fantastičnom grupom igrača.
Zbog toga mogu da sa sigurnošću primetim šta se nije promenilo u poslednjih nekoliko godina
koliko se nisam srela sa ovim predanim ljudima. Iako se zapravo gotovo cela trupa izmenila i
sada je mnogo mladih, darovitih plesača, smisao njihove igre i zajednička svest su ostali da lebde
iznad Bitef Dance kompanije kao neki dobri duh i to je ogromna vrednost. To je ostalo isto, a
veoma je retko.
Ovi mladi ljudi su za mene kao koreografa uzbudljivi, snažnog izraza, širokih shvatanja i
delikatnog humora. Naizgled teško spojiva razlika njihovih individualnosti predstavlja pravo
blago i veliku inspiraciju iz koje je velikim delom nastala i ova predstava. Ovi momci i devojke
rade izuzetno profesionalno i na tome im se iskreno zahvaljujem.
Bitef Dance kompanija je redak primer kako stvari u Srbiji i u Beogradu (što se scene savremenog
plesa tiče) mogu da perfektno funkcionišu kada postoji volja, želja za ozbiljnim i napornim
radom, i ljubav prema plesu i izvođenju. Velika je šteta i potpuno mi je nezamislivo da jedan
grad veličine Beograda ima samo jednu ovakvu trupu i samo jedno pozorište namenjeno za
savremeni ples. Treba da ih je više, i trupa i teatara, jer Beograd to zaslužuje, ali mu je i
potrebno. To je povezano. Na taj način se gradi i neguje scena. To je progres.
Moja velika ljubav, dubok naklon i ogromna podrška za Bitef Dance kompaniju!
Dunja Jocić

Dunja Jocić, koreografkinja

Dunja Jocić je srpsko-holandska koreografkinja rođena u Beogradu 1978.

Karijeru je započela kao ritmička gimnastičarka, bila je vice-šampion države i članica olimpijskog tima SFRJ.

Diplomirala je na Roterdamskoj plesnoj akademiji u Holandiji.

Bavi se plesom i koreografijom.

Plesala je kod etabliranih koreografa i reditelja, sa mnogim poznatim plesnim trupama širom sveta (Ballet du Nord / Francuska, Peter Greeneway / Velika Britanija, Saskia Bodekke, Emio Greco / PC, Hans Van Manen, Club Guy and Roni / Holandija).

Nominovana je za prestižnu nagradu Golden Swan (za izvedbu predstave Midnight rising /Club Guy and Roni, Holandija 2013.)

Karijeru kao koreograf-reditelj započinje godine 2007. sa plesnom predstavom No Flowers please, sa kojom osvaja skoro sve nagrade na Festivalu koreografskih minijatura u Beogradu.

Takođe, Dunja Jocić uporedo kreira koreografije za različite medije, kako za pozorište tako i za film.

Njen prvi plesni film Mirroring je nagrađen kao najbolji plesni film na festivalu Jumping Frames u Hong Kongu, a nagrađen je na josš nekoliko festivala u Španiji, Holandiji i u SAD.

Njen drugi film Bird je premijerno prikazan na Holland film festivalu i bio je u najužoj konkurenciji za nagradu Golden calf.  Film Bird je nagrađen u Amsterdamu na festivalu CineDance public award 2016.

Dunja Jocić je koreografisala multimedijalni komad La mode sa Spellbound contemporary ballet iz Rima. Ovaj komad je prikazan povodom otvaranja Taichung Metropolitan Opera House na Tajvanu, a scenografiju za ovaj komad radio je čuveni japanski arhitekta Toyo Ito.

Dunja Jocić je u Holandiji koreografisala dve opere.

2016. dobija nagradu BNDG Bank prize za izuzetan talenat.

2018. dobija nagradu za izuzetan koreografski talenat na Holandskim danima savremenog plesa, najprestižnijeg holandskog plesnog festivala.

2019. dobija nagradu na Beogradskom festivalu igre.

Sa Bitef dens kompanijom sarađivala je na predstavama Poslednji čovek na zemlji, Mirisi cimeta, Soneti i Alfa bojsi.

Njene koreografije se sa uspehom igraju na mnogim prestižnim festivalima širom sveta.

Izvor: Bitef teatar

Related posts