Gostovanje samostalne istraživačke produkcije grupe glumaca iz Novog Sada u Bitef teatru
14. novembar u 20h
Inspirisano pesmom „Talisman“ Šandora Vereša
OSTAJEM OSTATI / MARADOK MARADNI
– Samostalna istraživačka produkcija grupe glumaca iz Novog Sada
( Predstava traje 70 minuta bez pauze i titlovana je na srpski jezik )
Rediteljka: Gabriela Crnković
Igraju:
Emina Salai Elor/Gabrijela Crnković
Judit Laslo
Bence Salai
Robert Ožvar
O PREDSTAVI
Ostajem ostati je predstava inspirisana pesmom Šandora Vereša Talisman. Bavi se temom rodnog kraja i postavlja pitanje da li u njemu treba ostati ili ga napustiti. Nastoji da ne zauzme stav, da ne bude demagoški orijentisa na, pokušava da se smeje, da prepozna, ali i da tuguje. Želi da razgovara sa onima koji su otišli, ali i sa onima koji su ostali ovde. Pored književnih ma terijala, sadržaj predstave čine autorski tekstovi glumaca i dokumentarne životne priče. U sedamdeset minuta govori se o domu, prosperitetu, ino stranstvu, oskudici, nostalgiji…
REDITELJKA
Gabriela Crnković je rođena je 23. februara 1984. godine u Bačkoj Topoli. Srednju školu završila je u Senti, a 2005. godine započinje studije glume na Akademiji umetnosti u Novom sadu, u klasi profesora Šandora Lasla i asistenta Arona Balaža.
Stalni je član ansambla Novosadskog pozorišta, gde je ostvarila niz uspešnih uloga. Neke od najskorijih su u predstavama Opera ultima, Čovekova komedija, Ričard treći zabranjen, Babet laže, Pijani proces, Karneval, Nojzacer kabare, Kneginja čardaša,
Ban Bank, Neoplanta, Gupi, Mali princ, Off – prevazilaženje granica, Grobnica za Borisa Davidoviča, Mi kve, Kapetan Prljavi Fred, Paravani, Mefisto.
Kao rediteljka se potpisala u pred stavama: Y-gen (Novosadsko po zorište), I ja sam gledalac (Deže Kostolanji), Grupna slika (Đačka scena „Šarene iskrice“).
Njena vizija je: „Svaki zid se može srušiti, svaka granica se može pro širiti, svaki dan je novo čudo. Moja duša vodi, moje telo sledi. Pokuša vati, učiti, naučiti, menjati, prome niti, verovati, uvek iznova i iznova…“
Autorski tim o predstavi, prošlosti, detinjstvu, poreklu, promenama, selidbama…
Gabriela Crnković
„Boli, ali želim. Želim, jer boli. Potreb no je poput jutarnjeg provetrava nja. Da pustimo ono što je zapelo unutra. Da bi nam duša prodisala.“
Judit Laslo
„Uspomena iz detinjstva je mekana postelja gde mirno spava prošlost, na uzglavlju pevuši sadašnjost, a budućnost otvara vrata i pušta hladan vetar u sobu. Trgne se moja prošlost, hladno joj je. Poremeti se tok vremena. Ali ognjište sve obgrli svojim sigurnim rukama. Ušuška me u topli jorgan. Prošlost ponovo usni, sadašnjost je srećna i budućnost je opet hrabra.“
Emina Salai Elor
„O nama, vama, o tebi, njima, sa nama. Dođite, pokazaćemo, plakaćemo tu gde smo. Uvek negde neko misli na tebe i nedostaješ mu. Zrna suncokreta u šakama, odblesci detinjstva u očima. Hoćemo se pronaći u besko načnom?“
Bence Salai
„Teško je odgovoriti kada vas pitaju kakvu predstavu, zapravo, želite da napravite? Nekad je lakše obrnuti pitanje i odgovoriti kakvu predstavu ne želim. Ako se sad osvrnem na proces proba i pogledam gotov projekat, ponosno kažem da sam je baš ovakvu želeo! Malo je van granica, šarena je i raznolika, poput nas. To je priča o svima nama – onima koji je igramo, i vama koji je gledate.“
Robert Ožvar
„Poruka za prijatelje i porodicu: Nedostajete nam. Dođite kad god hoćete. I do đite nam opet…“
KRITIKA
But I am Hungarian
Ostajem ostati
Na inicijativu Emine Elor, a u režiji Gabriele Crnković rodila se pred stava Ostajem ostati. U predstavi pored Elorove igraju i drugi glumci Novosadskog pozorišta – Judit La slo, Robert Ožvar i Bence Salai. (…) Ovo nije njihov prvi samostalni pro jekat, ali je svakako najozbiljniji. Na slov je nadahnut citatom iz pesme Šandora Vereša i bavi se pitanjem potrage za domovinom. Predstava počinje skoro mitski, rađanjem sun cokreta i njegovim cvetanjem, a završava se pesmom i projekcijom fotografija, kojima se obavija ljubav prema domovini, a koje prikazuju pomalo kičaste vojvođanske pej zaže. Suncokret i polja uljane repi ce u cvatu reprezentuju floru ze mlje i nose određenu simboliku, jer se suncokret okreće prema suncu, kao što ljudi teže sreći i prosperite tu. Kratke scene smenjuju se brzim tempom i bave se problemom do movine u najširem mogućem spek tru; ne sastavljuju se u jednu sveo buhvatnu narativnu sliku, već postaju šareni „vajb“ u kome je jako teško doneti ispravnu odluku, jer ni iseljenje, ni ostajanje ne garantuju sreću. Javljaju se teškoće u zasnivanju porodice u inostranstvu, kada dolazi u goste rodbina: susreću se dve totalno različite kulture, recimo srpska i američka, a srpsko-mađarska rodbina ne priča engleski, pa američki partner nije otvoren pre ma njima. Tenzije nastale iz tog mul tikulturalizma su neizbežne.
Za glumce Novosadskog pozorišta nije strana ta odvažna društveno kritička estetika, komforno putuju tamo-amo, prevazilaze granice i koriste izražajnu moć svojih tela. Pored klasičnih rekvizita koriste ne obične materijale, poput mase od testa. Možda je najinteresantnije što u predstavi možemo pronaći i jedan ironično-humorističan prilaz nacionalnim, pa i svetim simbolima. U jednoj od scena novosadski mladić koji je Mađar, a emigrirao je u Ameriku, prekida novogodišnju brzu kres varijantu jer je došla ponoć i to je momenat za nacionalnu himnu. Ovu apsurdno smešnu situaciju, susret svetog i profanog, neverovat no komično i ekspresivno izvode Emina Elor i Robert Ožvar. Publika se ipak ne smeje i oseća se nemir u vazduhu. Zašto se tome ne bi sme jali? Koren zbunjenosti, pored pozo rišne tradicije, može biti i u ispiranju mozga od strane vlasti o opasnosti kojoj su izložene nacionalne vred nosti. U sceni nema ni reči o naci onalnoj uvredi. Možda se pre radi o nerazumevanju američke strane povodom sledećeg koncepta: ako si Srbin, kako možeš biti Mađar?
Izvor: Bitef teatar
Foto: Tímea Éva Bogya, iz privatne arhive glumaca