Poezija: Bestežinsko stanje

Smem li da napišem pesmu?Pesmu koja se ne ruga, koja ne zvonina sva zvona i nije vilinski prah.Pesmu koja je obična,poput grane i majmunčeta na njojkoji trebi vaške sestri i kezi se.Da to ne bude pesma bitna ili posebna,da nikoga ne obuzmu mučne vizije,da stihovi ne dodiruju zvezde i u njimačarobne magline savršenih oblika iboja koje neumoljivo raduju duh,bez napora porobljavajusumorno sivilo bivstvovanja.Samo da bude kao uređen vrtu sunčanon danu, ništa više od toga.Takva pesma nikoga ne bi pokrenulada izazove kulturnu ili političkuili seksualnu revoluciju,niko ne bi rekao ništa protiv…